Dobar dan!

Predstavljam novu stranicu bloga, ovaj put na hrvatskom i engleskom jeziku, kako bi svi moji vjerni obožavatelji mogli pratiti moj put. Koji put? Samo ovaj put. Kasno je, oko 11 navečer, ali nikada nije kasno za početke, a pogotovo ne početke nekih novih puteva. 

O čemu ona to priča? Pa evo u-put-stvo, ili upućivanje u priču koja je započela prije Božića 2012. Sve je počelo…s idejom. Idejom o tome da odem u Indiju. Svi već godinama pričaju o toj Indiji, i iskreno, sve je to divno i krasno, ali ipak je to za mene bilo kao samo još jedna priča o nekoj stranoj zemlji. Indija – k’o bilo koja druga daleka zemlja. No, kako je moj Veliki Tata, Sri Sri Ravi Shankar Indijac, a njegova rezidencija u Indiji, znala sam da mi ne gine jednog dana tamo se zaputiti. Kažem još jednom, nije me zanimala Indija radi Indije, nego Indija kao zemlja iz koje dolazi moj duhovni učitelj, a internacionalni centar njegove organizacije se igrom slučaja, sudbine i potrebe nalazi u Indiji, točnije pored grada Bangalore-a u državi Karnataka (jfgi – just fuckin’ google it). ZATO sam ja htjela u Indiju. I znala sam, kad – tad. Samo moram smisliti par tisuća eura, imati slobodnog vremena, ne imati nikakve planove, a ni ljubavnike, tj. sentimentalne vezanosti u smislu odgovaranja nekome za ono što želim i radim u životu. Kako je bila zima, a i dugo nisam bila u Njemačkoj (malo selo Bad Antogast gdje se nalazi europski centar udruge – inače, ovi centri su među “nama” popularno zvani “ashrami”), zaputila sam se tamo na nekoliko tjedana, gdje sam susrela prijatelja koji sada više – manje živi u indijskom ashramu i pitala ga jel’ postoji neki način da prođem lišo. To jest, jeftinije, da odradim neki dio posla, da dođem na malko duže, jer kad već radim takav put, da se isplati. Samo sam pitala, a odgovor je došao u obliku oduševljenja idejom da dođem tamo, jer baš bih se mogla dobro snaći, bila bih korisna u raznim domenama rada udruge itd. Entuzijazam me uhvatio i već sam imala neku suludu ideju kako ću raditi cijelo ljeto i nikad ništa ne potrošiti 6 mjeseci i skupiti novce da si platim kartu. A ako uspijem zainteresirati ekipu svojim idejama i radom možda i ostati duže od planiranog. Tko me zna, zna da često imam tako neke stvarno nemoguće ideje (ili samo naizgled?), kad svi misle da sam luda ili nerazumna ili sanjarim. Ja uvijek u njih vjerujem, i ostvare se, samo možda malo drugačije od moje zamisli (za detalje pročitaj neke od prethodnih stranica bloga, kako sam krenula za Bugarsku, a kako završila na Islandu). Slijedeće što se dogodilo je da sam zadržala tu ideju u kutu uma, i dalje pomalo smišljala kako da to izvedem, pa pustila vrijeme da prolazi. Neko vrijeme je prošlo, Guruji je bio u Hrvatskoj i predložio da svi dođu u Indiju u 6. mjesecu, da organiziramo polu-turističko, kvarat duhovno i zeru iscjeljujuće  putovanje za sve ljude. Ako skupimo dovoljno ljudi, svatko od nas može besplatno putovati. Nekako se na ovu ideju nisam oslonila ni najmanje, ona moja uobičajena vatra kad vidim ludu priliku za nešto se nije zapalila, nego sam i dalje gledala Indiju kao nešto možda na jesen moguće, a iduće godine svakako. U srcu mi je bilo pitanje koje nisam postavila na glas, pitanje Gurujiju misli li da bih trebala ili da li da idem u Indiju. Zeznuto je pitati Gurua bilo što, jer je on tvoje ogledalo, i sve što kaže je iz jedne perspektive savršeno za tebe, iz perspektive apsolutnog postojanja, ali mali umić i male misli kažu: a što ako mi kaže ipak ne, ili rijetko kaže ne, pa možda kaže, malo kasnije…Nisam pitala na glas. Dva mjeseca kasnije počela sam komunicirati s kolegicom koja je tamo već neko vrijeme, kako bih radila za hrvatsku verziju web site-a, i sve se dogodilo brzo i nenadano – nazvala me, pitala što radim i bih li došla raditi za web tim u Ashram, a ja sam rekla, hmmmmm, pa da! Kontala sam dan-dva kako instant skupiti/posuditi lovu za kartu, bar to! Kad bih već imala smještaj i hranu, ali i to je izgleda bilo riješivo, karta plaćena. Koja čast! Izgleda da sam dobila odgovor na svoje pitanje.

Kao i uvijek, tek kada sve nekako djeluje rješeno i složeno – počne problematika. Prva stvar, ja u Zagrebu, a putovnica na Braču. Druga stvar, adresa na osobnoj drugačija od one na putovnici. Treća, taj neki formular za vizu? Četvrto, što da spakiram? Peto, plaćen mi je put, da, ali imam dva presjedanja, svako po jedan dan u nekom gradu, otkud lova za to? Kod koga ću spavati? Što ću jesti? Sedmo nebo i osam nos ti posran… U jednom trenu sam se nalazila potpuno dekintirana, s jedva parama da se dočepam Brača (kako je to Eva slikovito rekla: Goga ne živi na Braču, to je samo mjesto gdje su joj trenutno stvari, dakle stvari su mi na Braču). To je trajalo dan-dva. Došla sam na Brač, i onda su se novci magično počeli stvarati, sestra me usrećila, taman je izdvojila 500 kuna, pa sam pomislila kako nije problem doći do Budimpešte (iz koje letim za Dohu,a iz Dohe za Bangalore), kad ono dobijem mail s pravilnikom o dolasku na sevu (vrlo jednostavno rečeno: volonterski rad)  u kojem je naznačeno da moram priložiti dokaz o svom mentalnom i fizičkom zdravlju. To je potvrda koja se može dobiti na medicini rada, ali košta 420kn, a da ne spominjem prijevod i ovjeru kod javnog bilježnika – i odu novci za Budimpeštu (a gdje su još za jedan dan u Dohi?). Naravno, čim sam rekla: it’s okej, dobila sam informaciju da neke od uputa mogu zanemariti, te nastaviti s prijavom. Taj “it’s okej” moment je nešto nabolje ikad. Kad do njega dođe, odmah se stvarnost drastično promijeni. Kao da se stisne neko dugme kod Boga, i otvore se vrata koja si uporno pokušavao otvoriti prema sebi, ne uviđajući da ih dole blokiraš vlastitom nogom. Hvala ti Bože, što mi svaki put otvoriš vrata kad kažem “it’s okej”.

Trenutno sam u Splitu, spakirana koliko mogu biti (trebam imati odjeću koja prekriva gležnjeve i ramena), sutra put pod noge i Zagreb, a Indija? U ponedjeljak viza gotova. A Indija? Nemam pojma, jer karta nije kupljena, i još uvijek me to frustrira, pa pretpostavljam da će biti kupljena kada osjetim “it’s okej” moment. 

Ali to je samo moja interpretacija moje stvarnosti. Kakva je tvoja?