Dobro jutro! Ili dobar dan…kako kome. Krenula sam pisati blog već dvaput, jednom ispisala stranicu teksta, i mislila da sam je sačuvala, iako mi se nije svidjela, ali gle čuda, nije se sačuvala. Očito postoji pravi trenutak za sve što se događa i ima dogoditi, i ovo je izgleda taj: blogging time. Mjesto: Frankfurt, aerodrom. Vrijeme: 8:26, poluoblačno. I očito se morala dogoditi poneka anegdota da izvještaj bude slađi.
Krenimo gdje sam stala. Došao je “it’s okay» moment i kupljena je karta za utorak. S tim da sam silno željela biti u Bangaloru već u ponedjeljak, pa sam na sve načine stiskala ljude i sebe kako bi se to ostvarilo (veeeeelika proslava Gurujijevog rođendana je jučer bila tamo); nagovarala sam tatu da me vozi u Budimpeštu, slala  mailove u Ashram da mi kupe kartu što prije. Na kraju se sve složilo TOČNO onako kako treba. Unatoč mojim nastojanjima da promjenim “božanski plan”, on se pobrinuo sam da ne bude promijenjen. Prvo je bilo važno susresti se s majkom – da se vidimo, družimo i grlimo. Ona me velikodušno častila ručkom, uzela novi mobitel (dekodiran) i dala mi nešto para za put (i rođendan mi je uskoro, pa sam donekle i zaslužila). To je prvi razlog zašto “božanski plan” nije htio da putujem još prije tjedan dana. Drugi je Rajan, prijatelj koji me “nagovorio” da ostanem još dan-dva duže ne bi li se upoznala s Viannom Stibal.  Pun pogodak. Jedna beskrajno prirodna, suosjećajna, iscjeljiteljska duša, koja me podsjetila na ljepotu postojanja i ponovno mi učvrstila vjerovanje da je iscjeljivanje moguće, poželjno i lako. Treći i četvrti razlozi su mi tada još bili nepoznati, a kasnije se pokazali na slijedeći način: dobila sam kontakt u Budimpešti za prespavati, tj. obzirom da je let u 6 ujutro, za odrijemati. Gospođa se javila entuzijastično mi govoreći kako će me dočekati, slavit ćemo Gurujijev rođendan skupa, pa me odvesti ujutro i na aerodrom. Savršeno! Ne moram se baktati s javnim prijevozom, putujem k’o carica, Saabom. Dočekala me Beata, vesela osoba, odvela na ručak u prekrasni dio Budima, cijeli u zelenilu, i pritom još na brdu, pa imaš pogled na ostatak Budima, i Peštu. U 10 minuta divanjenja nakon ručka, došao je i njen muž Oliver (inače oboje iz Subotice, dakle jezik nije bio problem), koji me na brzaka očitao, skontao i predstavio tzv. problematiku i rješenje: poslušaj, shvati, prihvati, primjeni. Ispričala sam mu, ni ne znajući zašto, kako se puno krećem, i kako sam cijeli život nailazila na negodovanje domaćina (ovisno odakle sam išla gdje). Nakon Zagreba otići u Rijeku (rodom Dalmatinka), znači osuđivanje. Nakon Zadra, doći u Split kao izbjeglica (a rodom iz tog istog Splita) znači osuđivanje. Dakle, uvijek sam se htjela što brže uklopiti kako bih se osjećala ugodno, a kasnije se nastavilo događati šablonski – gdje god dođem, osjećam se kao kod kuće. Iako, u pravu je bio Oliver, tražim sebe, tražim gdje ja to pripadam. I to sam i našla – svoju proširenu obitelj – Art of Living. Ali Oliver kaže: ne treba ti to. Ne treba ti Guruji, ne treba ti Art of Living, ne treba ti traženje sebe, jer ti si već tu. Pitao me više puta razumijem li što govori. Naizgled bi mi to bilo teško prihvatiti, to da mi ništa ne treba. Ali razumijem, i znam što govori. Iako idem u svoju “veliku kuću” gdje živi moj “veliki tata” i puno sestara, braće, tetki, ujaka, rodbine itd. znam ili osjećam već neko vrijeme da je moj dom tu unutra, u srcu, u sebstvu, u sebi. I gdje god idem, nosim to sa sobom, bez izvanjske potvrde. Govore mi ljudi na svakom koraku, bit će ti prekrasno u Indiji, a Indijci me pozdravljaju sa “welcome home”. Ipak znam da moj dom nije na zemlji, nije u ljudskoj kući, nije u šumi, nije s Guruom. Moj dom je cijelo postojanje, a ono je unutar mene same. Ne idem u potragu za ultimativnom srećom, idem u potragu za time da olakšam ljudima život na planeti. I onoliko koliko mogu pridonijeti, koliki su moji kapaciteti da pridonesem, s toliko sam zadovoljna. Ako je to isprazniti jedan koš smeća za nekoga, onda je to dovoljno. Iako, moram reći da vjerujem u beskonačnost i bezgraničnost i neću stavljati ograničenja na svoje kapacitete, dopustit ću Bogu da me iznenadi.

Slijedeće iznenađenje, nakon Olivera, je bila proslava rođendana u intimnom okruženju desetak Mađara, a šlag na torti je bila učiteljica Kamlesh, koja je “igrom slučaja” baš bila tamo. Inače, o njoj sam puno čula i nadala se da ću je jednom upoznati. Ispričala nam je par zabavnih anegdota o Gurujiju i sebi. Pa da podijelim. Prva nije baš anegdota, već odgovor na pitanje kako je došla do Gurujija i Sudarshan Kriye. Imala je epilepsiju, teški oblik epilepsije, što je kasnije doznala da je bilo psihosomatski, jer je bila iznimno ambiciozna i puno se umarala da bi ispunila svoja vlastita očekivanja, pa je život rekao: stani malo! grickaj čipi čips J Doktor joj je sugerirao tečaj kao moguće rješenje ili ublažavanje problema, pa ga je njena mama organizirala i dovela učitelja Bhavu da ga vodi. Nije ju “tako nešto» zanimalo, pa je mama (ah, te mame) organizirala cijelu rodbinu i prijatelje da isto idu na tečaj (ona je tada bila u stanju da su je trebali nositi na tečaj). Definitivno je bila bolje već za vrijeme tečaja, a nakon par mjeseci prestala s lijekovima. A anegdote? Evo dvije kada se Guruji javljao na telefon (inače se javljaju ashramske tajnice): prva je kada je nazvao netko s lokalnog telefona i upitao “je li to praonica rublja” (“is it laundry?”), a Guruji je brzo odgovorio: “Da, samo perem ljudska bića.” (“yes, only I wash humans”).

Druga je bila kada je netko nazvao i izgledalo je kao da je nazvao krivi broj. Netko je pitao s druge strane “tko je to?”, odgovor je glasio “Sri Sri Ravi Shankar” (on je inače jako poznat u Indiju, svi znaju za njega, SVI),  osoba je valjda mislila da je netko zeza, pa je rekla “krivi broj sam nazvao”, a Guruji je odgovorio “mislim da si možda prvi put u životu nazvao pravi broj”.

Proslava je prošla prekrasno, papali smo slatko, slušali priče od Kamlesh, malo pjevali. Svaka osoba koju sam susrela otkad sam doznala da idem u Indiju je bila toliko sretna zbog mene i poželila mi od srca sve najbolje na putu da sam prije samog puta dobila toliko lijepih želja i blagoslova, da mislim da bih mogla tako češće… I za kraj još jedna zabavna situacija, koja se može dogoditi valjda samo Gordani Tihomirović Bezglavoj. Prošla sam u Budimpešti check-in, pa pregledavanje ručne prtljage, pa došla na gate, pojela mađarsku pogaču (oni isto kažu pogača, samo treba to isto izgovoriti s mađarskim naglaskom: pogaača), prošla gate, došla do autobusića za avion i skontala da nisam nakon rendgena dočekala plastičnu košaricu s laptopom. Mama bi mi sada rekla: i glavu ćeš jedan dan zaboravit! Razmahala sam se barbi kod busića rukama i nogama (Mađari nemaju pojma engleski): laptop! gate!  forgot! go back? On mi je pokazao da moram dočekati slijedećeg putnika kako bi se klizna vrata otvorila, pa sam nakon toga trčala nazad, sva sreća bilo je sve blizu (da sam bila u Engleskoj na nekom od aerodroma bila bih se pozdravila s kompjuterom i otišla na let). Pustili su me da trčim i govorim svima laptop! forgot! go back!, pa mi je na kraju policjot vratio šutke laptop iz neke pokrajnje prostorije. Nije se nasmješio meni i mojoj gluposti, možda se poveselio novom laptopu, pa se razočarao što sam došla po njega (iako je laptop sad već kantica, ali je Mac). Usputno zapažanje odjeće policajca: crne čizme, tamno plave vojničke hlače, plava majica kratkih rukava s nekim nazivom na mađarskom (policija?), a na glavi – pionirska kapica!

Imam pola sata besplatnog interneta, taman da postam blog, pročačkam po slikama iz Bangalora i eto ti 11 sati, vrijeme za ukrcaj za Dohu (glavni grad Qatara, UAE). Ne znam da li da odmah obučem japanke, jer je tamo 35 stupnjeva?

Čitamo se slijedeći put iz Bangalora!

Pusa,

G.