Budim se u 5.30, svaki dan od kad sam došla. Uživam u «hladnoći» i vjetriću i jutarnjim maglicama, tišini prirode. Od 6 do 8 uživam u programu (svaki dan je nešto drugačije, nema kolotečine), nakon toga napunjenih baterija i s osmijehom od uha do uha, mirnog pogleda šetkam prema doručku. Ili se kao danas zaustavim po putu, legnem na mramor, relativno hladan i čist, jer je dio Vishalakhi Mantapa (slika na dnu), i sunčam se. Sunce je još slabo, ugodno grije, više kao da mazi kapke, miluje tijelo. Ne zadugo, već malo iza 8 počinje peći. Doručak! Doručak nije sladak, a nije ni normalan kao kod nas. Doručak je slan, i izgleda kao ručak. U dijelu za «internacionalce» (tj. svi osim Indijaca – od Australije, preko Europe, do Amerikâ) poslužuje se corn flakes “žnj” kvalitete i neki kvazi kruh i marmelada s okusom žvaka od jagode. Bolje se držati njihovog menija; to je kao kad mi pokušavamo skuhati indijsku hranu, ono, može proći, ali nije to to. Dosad sam se zavaravala da dobro kuham ayurvedski, sad je jasnije kakav to treba imati okus (doduše, nije da loše kuham…).  Doručak je od 8 do 9.30, iako mi ne treba sat i po da pojedem, pa se odem tušnuti, presvući za posao, spremiti komp. U 9.30 ide mali busić za ured koji se zove “Sumeru”. Treba prošetati do točke odakle ide busić, ali put je ugodan. Uska šetnica koja ide malo u brdo, malo silazi, prolazi se pored lijepih zgrada, većinom kružnih na do 3 kata, pa pored starog Ashrama (koji je postao premali) i tu si. Svega 10ak minuta šetnje. Zatim 10 minuta vožnje po kakvom kamenjaru, u brdo. Na putu se trubi, jer su neki ludi zavoji, pa treba obavijestiti onog u suprotnom smjeru da netko ide, a i inače se trubi stalno i za sve. Busić stiže pred zgradu, koju nisam ni pošteno pogledala, jer je dolje kantina, pa uvijek gledam tko sjedi i što se radi. Na ulazu je provjera s otiskom prsta! Jako je zabavno prvih par puta, kasnije dosadi. Uopće ne znam zašto to imaju. Ne znam ja puno toga, ali mi je zato i lijepo u životu. Prije ručka meditacija, pa dođe ručak tamo, ili opet busom u Ashram na ručak. Radi se popodne do 5-6, ovisi kako koji dan i kako tko. Ne provjerava te nitko, ali vidi se tko dolazi i koliko radi, očito je. Ovih dana idem ranije s posla – baš sam mustra, odmah sam nešto našla. Naime, moji najdraži učitelji i suosnivači YES!+ tečaja (Bhawa i Dinesh) kojeg sam učiteljica drže tečaj, i to u Ashramu, i to 6-dnevni! Zašto je to uzbudljivo? Jer inače rijetko drže tečajeve u Ashramu, obično budu u gradu, obično 4 dana, do 5. I obično netko tko je tek došao nije baš da može odmah bauljati po tečajevima. Smislila sam plan kako ću to sve izvesti, a da ne gubim na vremenu ni produktivnosti, iznijela plan i bio je odobren. Nakon toga je večera, pa pisanje bloga, mailova i spavanje do 23h najkasnije. Inače, kad nije tečaj bude Satsang (pjevanje i učenje mantri i slušanje znanja), pa večera. No, dobro. Tečaj! Osim mene, jedine lijepe bijele bandere, na tečaju je 160 Indijki i 30 Indijaca koji su svi polaznici 5-godišnje škole za postajanje Ayurvedskih doktora. Svi su mali i slatki i sramežljivi. Danas nam je bio drugi dan, pa smo se malo sprijateljili. Imam jednu sliku u glavi, moram je podijeliti: pazi ovo! 200 mali Indijaca, više-manje isto obučeni (jer su tek iz škole, pa su u kutama) i Ja (velika, debeljušna, starija 10 godina od svih i velika ko stup) – plešemo skupa blesave koreografije, pa radimo pozdrave suncu, s tim da ja ne stanem u jedan taj njihov red, nego moram nekako između stati da ne ozlijedim nekog. Presmiješno!!! Najbolje mi je od svega što me učitelji nisu ni u jednom trenutku tretirali/pogledali/obratili se kao drugačijoj, što je apsolutno nevjerovatno u datim okolnostima. Ali niti najmanje. 

Korisne stvari koje sam naučila su da je jaaaako dobro nositi WC papir svugdje sa sobom (to sam već čula od ekipe koja je bila u Indiji, ali eto), jer ako ne poneseš ne gine ti pranje tušem iznad školjke. Ne-ljuta hrana je zapravo ljuta, a ljuta je zbilja ljuta.  Najkorisnija stvar: nema smisla uzrujavati se na najnebuloznije situacije i ljude, ovo je Indija 🙂

Stvar koje se još uvijek bojim: kad osjetim da me nešto svrbi negdje bojim se pogledati je li kap znoja ili neka bubetina. U zadnja dva dana sam čula i neke priče o tankim otrovnim i velikim debelim zmijama o kojima ne razmišljam. Osim jedne mrtve zmije susrela sam sa prekrasnim slonom kojeg sam hranila bananama (Indrani- Gurujijeva slonica), jednim majmunom, nekoliko vjeverica, tucet pasa i nekakvim najvećim glistama ikad! Ko prst debele ruke su, izgledaju masno i grozno. Aha, dakle, miševi i štakori po vani – normala, tu i tamo koja vrana i golubovi u dvorani za meditaciju. Meditiraš i moliš boga da te ne pokaka u tvojoj lijepoj bijeloj košuljici, prije meditacije pikiraš neka mjesta gdje ih ima kao manje, ali nažalost lete, pa ti nema spasa.

Stvari koje volim: u svakom trenutku na svakom mjestu možeš naučiti nešto novo, susresti se s najzanimljivijim ljudima, ili otkriti da su neki naizgled dosadni ljudi potpuno nevjerovatni (tj. takvi obično i jesu). Posao može biti izuzetno zabavan. Trebao bi mi cijeli blog da napišem koliko je dobro ovdje raditi. Danas smo razrađivali kako unaprijediti sajt, pa nas je kolega vodio kroz proces planiranja, tako da smo zamišljali scenarije za potencijalne korisnike. Kreativno skroz – zamisliš nečiji život, iskreiraš ga skroz, izmisliš, s kojim on potrebama dolazi na sajt i što tamo radi, kamo mu život ide nakon toga. Pričice! I to sve u opuštenoj ekipi. Joj. Sigurno je jedno: sve ovo će se promijeniti. Sada mi je predobro. Još jedna stvar koja mi je bila sjajna: na tečaju sam sa 200 budućih doktora, a imam nekakvu gadnu prehladu već danima, liječim se i stvarno je bolje, ali bolje da pitam, ne? Odmah su mi svi troje pipali puls, i davali svaki svoje savjete. Doznala sam da smijem jesti slatko, i ne preljuto, ali ako jedem ashramski, to nije preljuto (a što je onda zbilja ljuto ovdje?) i da je bolje ne tuširati se u hladnoj vodi, nego mlakoj, pogotovo preko ljeta. I još je bilo par stvari, ali sam zaboravila, vjerujem  da ću svašta doznati ovih preostalih 4 dana tečaja.

I, za kraj malo mudrosti koje sam skužila ova zadnja dva dana. «Um se kači na negativno». To je kao činjenica, i da, ljudi često misle negativno, osjećaju se negativno. Ali što to uistinu znači da se um kači na negativno. Čak i u ovim stvarno super uvjetima života primjetila sam da su mi recimo scenariji sa zadatka na poslu nekako uvijek imali neke neuspjehe i ružne završetke, da kad me netko pita jesam li bila tu i tu kažem: nisam imala vremena. Što to znači? Da sam si već unaprijed sama zacrtala nekakav neuspješan ishod, a kad se um ne kači na negativno, ni na pozitivno, ostaje samo jedno: vjera. Vjera da će se božanska priroda ove kreacije pobrinuti da sve bude za moje najbolje i najuzvišenije dobro. A kada je vjera tu, onda nema briga, nema negativnosti u glavi, jednostavno dopuštaš svemu da se samo događa, a ti si svjedok tog nevremena koje može donijeti uništenje čak i cijelog sela ili olakšanje od vrućine i suše. Ah, život je čudo.

Charan Sparsh,

G.