Prešla sam iz faze ‘sve mi je novo, tek sam došla’, do faze, ‘okej, sad tu živim’. Još uvijek ima puno novih stvari, i ovdje se sve stalno mijenja.

Prvo želim reći da ne mislim na vas. Hahaha. Nije istina, sjetim se doma/domova, i dragih mi ljudi, s nekima sam više u kontaktu, s nekima manje, nije važno, svi ste vi u kontaktu samnom čitajući ove riječi. Želim reći da sam počela živjeti ovdje sad. Prešaltala sam se.

Posao je krenuo punom parom, sad već radim toliko stvari da ih ne mogu nabrojati, a pošto sam, eto, i pametna, mnogi su to primjetili, i počeli koristiti. Bude trenutaka u danu kad ne znam što bih od zadataka, a nekad budu neke čudne rupe, i u tim rupama si zadam još posla. Idem okolo i gledam što bih. Pokušavam se natjerati da vam predočim kako mi je u glavi, ali je teško, jer kad krenem tražiti, nema ničega. Sve je nekako jako daleko. Svi su mi dragi, oni manje dragi mi ne smetaju. Igram se po cijele dane, zezam se pomalo sa svima. I učim španjolski, jer mi je ekipa Argentinaca najbolje sjela. Ne znam koliko oni mene gotive, ali nije ni važno. Nasmijavam ih svojim izmišljanjima kako se nešto kaže. Glavno da se smijemo svi. Kad imam potrebu nešto podijeliti uvijek se netko nađe tko će poslušati. Tako ti je u Ashramu. Čak sam htjela biti kao malo sama, jer sam stalno s ljudima, ali sam osjetila da nema potrebe. Tih par sati dnevno prekrasno ugodnih i odmarajućih meditacija, u grupi jačih za 100 puta, a još kad je i Prisutnost jaka…sve to nadoknađuje želju za samoćom. Tada me nema. Ovih dana pogotovo. Svaki put sjednem i jednostavno nema ničeg, dugo dugo. A poslije mi se ne govori, osjećam mir i zadovoljstvo u srcu. Baš sam sretna. Blesavo sretna, ne ozbiljno sretna. Toliko sam zahvalna što sam tu, čini mi se kao da sve što sam dosada radila u pogledu Art of Livinga sada dolazi u obliku prilike da budem tu gdje sam sada. Da radim što volim, i što znam, da učim od drugih i da budem podrška sa svojim znanjem za druge. Da budem s učiteljem koji mi je dao priliku da živim ovo prekrasno znanje o životu i svemiru, da iskusim Život u svojoj punini. Da živim punim plućima. Još nisam ni počela, tek se namjeravam baciti u super junake koji spašavaju svijet, a istovremeno su skromni. Nije li tako? I  Superman i Batman!

Sjetih se jedne zanimljivosti s tečaja YES!+a, o ljubavi i odnosima. Nije li da u svim ljubavnim filmovima gdje su glavni junaci usmjereni jedni na druge umru nekom nesretnom smrću? Ili budu razdvojeni zauvijek? A u filmovima gdje su glavni junaci usmjereni na to da se opiru nekim zlikovcima na kraju uvijek završe u zagrljaju, spasili su svijet i sada žive sretno do kraja vijeka? Toliko tih banalnih stvari koje manifestiramo u svijetu, svojom namjerom, podsvjesno su toliko značajne. Nekim ljudima očite, pa mogu uprijeti prstom u njih i reći, nije li tako?

Danas smo imali sastanak s Gurujijem. Rekao je da će se svaki dan sastajati s nekim odjelom iz Ashrama da vidi što je potrebno da sve skupa bolje funkcionira. Tražio je da napravimo popis stvari koje smatramo nezadovoljavajućima, a pored njih kako mislimo da bi se to dalo promijeniti, popraviti («issue – remedy»). Po meni brilijantna ideja, jer inače kad dobiješ priliku da kažeš što ti ne valja, možeš trubiti satima o tome kako si nezadovoljan ovime i onime i samo se žaliti, ali ovako moraš istovremeno gledati kako da to promijeniš, koliko imaš ljudi na rapolaganju, materijala, financija i ostalo. Odjednom postaješ zahvalan na onome kako stvari jesu, a s druge strane osobno preuzimaš odgovornost za promjene, razvijaš inicijativu. Ako si zahvalan, i odgovoran: gdje je prostor za žaljenje? Tako malo, tako jednostavno, a toliko efikasno. I što na kraju dobivaš sa svime time? Bolje okruženje, timski rad, samopouzdanje, i najvažnije: mir uma. Nema prostora za žaljenje.

Bože, sretna li sam tu biti, živjeti, disati!

Stavila sam slike, možda daju malo dojam kako mi je. Inače, osjećala sam se nekako slabo stalno, malo zadihano, malo slabašno u tijelu, pa sam išla kod doktora, pregled 30 kuna. Dao mi je upute što da jedem i gomilu nekih lijekova. Ispričala sam mu apsolutno sve što želim da ozdravi na i u meni, i samo je mahao glavom i pisao terapiju. Nakon tri mjeseca se moram javiti, rekao mi je da bi sve trebalo do tada biti u redu. Sad ćemo vidjeti, vi ste mi svjedoci. Tek sam počela prije dva dana. Čudno mi je u tijelu, vruće je stalno, pa sam mislila da je zbog toga, ali izgleda je mi je vruće više nego drugima, jer ne pazim na jelo i imam poremećaj ‘vatre’ u tijelu, pa se tijelo pregrijava.

            Ako imaš kakvo pitanje, reci. Voljela bih da je komunikacija povremeno dvostrana. Komentari na blogu zasad nisu mogući, ali nema veze, ima načina kako me dobit na netu, nisam u džungli. Iako… Javila sam se da bih išla u sela pomagati učiteljima voditi tečajeve i slično. Rekao mi je Swami Brahmacharya: ‘only necessities are there, I am everything: the cook, the teacher…’. Inače su Swamiji jako cijenjeni i s njima se postupa jako pažljivo, da im bude sve čisto i da im bude maksimalno udobno, iako su mahom jako, jako, jako skromni. A ova sela su bogu iza nogu, s minimalnim uvjetima života i higijene. Vidjet ćemo. Voljela bih sve probati, sve vidjeti.

Dosta za večeras. Tu sam. Uvijek i stalno. Iako u drugoj vremenskoj zoni i na drugom kontinentu, nije to ništa daleko srcu.

Grlim,

G.