Baš me svrbucka da pišem, pa me evo!

Zanimljivo je to kada si u zemlji čiji jezik ni geste nimalo ne poznaješ. Kad Indijci namršte čelo, mašu glavom lijevo desno i povremeno upotrijebe čak onaj zvuk c – tj. sve geste koje mi koristimo da bi rekli «ne», njima označavaju potvrdu. Ostale geste tipa poklanjanje, dodirivanje nogu, sklapanje ruku ispred prsa i ostalo poznajem i razumijem, ali nama nisu uobičajene. I nema grljenja! Dobro, ima malo, ali ne onako prsa na prsa, nego nekako nezgrapno «ta tlane», zaštita ramenom uključena. Ono, pružamo si ruku. Doduše, dečki se međusobno grle, gnječkaju i maze. A cure se eventualno drže za ručice. Dečki se ne pipkaju javno s curama, pa niti kad su u braku. Možda sam potpuno u krivu, ali to je moja trenutačna percepcija.

Mogu demonstrirati na primjeru koliko mogu biti u krivu. Dvije situacije su bile aktualne: jedna kod krojačice, a druga u kantini. I tako se ja uputila kod krojačice. Prije toga sam naravno pretražila sve moguće izvore robetine (to je oksimoron, jer njihova je roba robičica za mene). Ušla sam u mali dućan natrpan materijalima i robom do stropa, i uspjela u tom malom prostoru, iza neke kvazi-zavjesice isprobati 10 pari različitih krojeva i veličina – bezuspješno. Da je bar bio netko s fotićem, mora da je bilo jako smiješno vidjeti me u tim kombinacijama preuskih, prekratkih hlača. 3 su opcije kroja: tajice, uske pamučne hlače i široke hlače.  Ni jedne mi nisu pasale! Nakon isprobavanja je teta Grace (u biti nitko ne zna jel’ se zove Grace, dućan se zove Grace Garments, pa je tako i ona dobila ime) rekla da izaberem materijale i boje i da će mi našiti par pari, pa da dođem u petak jer joj krojačice nisu dobro. Dođem ja u petak, kad ono nešto čudno s tom Grace, izgleda kao da me nikad u životu nije vidjela  i nudi mi neke hlače. Objašnjavam joj da mi je trebala sašiti hlače, a ona me blijedo gleda, i govori mi kako ne radi mašina i da nema nikakvog šivanja. Osjećala sam da je baš ni najmanje nije briga, i pobjegla iz dućana, da me ne istjera. Nakon toga sam otišla prema uredu, i zaustavila se u kantini. Kantina je najbliže opisu kiosk-kuhinje, prodaju se sokovi, sendviči, neke male pečene stvari. Kako nisam doručkovala, zbog Grace, pitam jel’ ima voća i teta kaže ne. Cijelo ovo iskustvo je zasoljeno time da oni stalno govore Hindi, a ja ni rječ’cu ne razumijem (islandski mi je u usporedbi bio k’o materinji). Naručila sam dvije stvari (dvije parathe – vrsta tijesta), jer sam pitala što još ima za jesti, a teta je rekla ništa. Prvo je došla jedna paratha, a ja sam mislila gdje je druga, ne razumijevajući da ću drugu dobiti kasnije, neka sad počnem ovu prvu jesti. Uto je stigla Laura i naručila sok od lubenice! Kako nema voća? A sok?! A onda se pojavila Ivana sa sendvičem i naručila još jedan. Bila sam uvjerena da nemam takta ili da me ne vole ili nešto. Cijeli dan sam bila u čudu kako mi se to izdogađalo i pokušavala sam shvatiti kako je to moguće, i koji je razlog, ali su mi ljudi govorili da je to tako u Indiji.

Što je zapravo bilo, doznala sam od jedne Indijke: prvo, Grace ima sestru koja joj je slična kao blizanka, što da objasniti zašto je bila toliko čudna. Drugo, dvije su vrste lubenice, od jedne se pravi sok, a druga je za jelo. A treće, Ivana ima takta da dogovori nemoguće. Jednostavno je pitala tetu da joj napravi sendvič, koji nije bio u ponudi, ali ga je ova napravila po upitu. Zapravo, prvo je pitala, a sendvič? Odgovor je bio: nema. Slijedeće pitanje je bilo: ima li sira? Kad je teta rekla da, sendvič je bio prodan. Trebam naučiti postavljati prava pitanja.

Čula sam se s puno ljudi ovih dana kako mi je bio rođendan. Bilo je jako lijepo. Najljepši rođendan. Sjetila sam se danas kako ni prošli, a ni onaj prije nije bio loš, dapače. Pa sam shvatila i zašto, kako je rekla draaaga prijateljica: lijepo je kad se sjećaš proslave. Dobila sam audijenciju kod Gurua, dobila sam naljepši cvjetni vijenac i maramu (katu). Kasnije sam dobila još jedan cvijetak, ružu s obavijenim jasminom, i 500 ljudi mi je čestitalo rođendan. Bio je taman početak jednog tečaja, pa je bila gomila Indijaca iz države Maharashtra koji vjerovatno nisu nikad vidjeli bjelkinju, imala sam zahtjeva za fotkanje da se nisam mogla okrenuti. Lijepo je bilo, jer su iskreno čestitali. Ovdje su rođendani stvarno posebna stvar. Navečer smo jeli voćnu tortu koju sam tradicionalno izrezala, pa sam istom nahranjena, zatim sam dobila i masku za lice od torte. To je klasika ovdje, moraš trpit mazanje, nemaš izbora. Kasnije sam dobila još neki super fini sladoled s pečenim bademima. Jedan blog će biti samo hrana. Morat ću ga popratiti slikama, jer će biti nemoguće opisati što se jede. Nakon svega smo pjevali i svirali u baru, bio je i klavir i gitara i sve neki dragi ljudi, čak sam malo i zaplesala pred kraj. Uglavnom, jako jako lijepo. Skajpala sam s obitelji, dopisivala se sa svima.

Predivno je imati razloga za slavlje i onda od srca slaviti, a još je ljepše kad tako može biti i bez razloga. 

Slavimo život! Jeeeeee ❤