Oho! Kakav dan! Ovaj dan baš je poseban. Ili je svaki takav? Pada mi napamet često kako ne može stalno biti ovako dobro. Ali začuđujuće je sve bolje i bolje. Danas je npr. hrana bila posebno ukusna, ono isto što sam već toliko puta jela: tikva prozirno bijela, s ljutkastim začinima i kokosom. Danas pogotovo. Ono što se pitam je: je li ta tikva danas stvarno bila toliko fina ili je samo stvar u meni. Uvijek u ovim situacijama dajem jedan blesavi primjer, tj. dva, evo oba: Prvi je seljak Mate (naravno u indijskoj verziji Mullah Nasrudina) kojem usjevi ne uspijevaju par godina, a on se neprekidno žali kako nema hrane ni para, jer eto, ne pada kiša. Selo se već žali na to koliko se taj Mate žali. Kad jedne godine padne najbolji omjer kiše, i Mati uspije sve šta ima uspjeti, i selo se poveseli kako se Mate više neće žaliti. No, zlo i naopako, sad se Mate žali na to kako ima previše posla! Negativan um je negativan um, bez obzira na okolnosti. Isto vrijedi i obrnuto. I drugi primjer kako nam se u životu zna dogoditi da su vanjski faktori jednaki, jednom nam je sve cvijeće, a drugi put je to isto smeće. O čemu ovisi moja realnost? O stanju mog uma! A kakav je moj um sada? U blaženom stanju. Ne kažem da je sve stalno predivno, događaju se svakakve situacije, i budem i ljuta i tužna i svašta, ali to toliko kratko traje, sve samo prolazi. Kao djeca kad se naljute, ljute se cijelim tijelom, umom i srcem, i dvije sekunde kasnije im pokažeš nešto drugo, i jednako su vesela kao i prije ljutnje. Nije to situacija u kojoj je dijete malo, glupasto ili zaboravno, već je prirodno, opušteno. Emocije kod djece traju onoliko koliko im jest trajanje. Dok kod nas emociji prođe rok trajanja, a mi je uporno čuvamo dok se ne ukiseli, a i tada je pospremimo duboko unutra da je nitko ne vidi, pa tamo trune dok jedan dan ne ispadne vani u nekoj sasvim nevezanoj situaciji, ili zauvijek ostaje kao mrlja na duši. Stalno hodamo okolo noseći to emocionalno smeće, a nitko nam nije rekao kako ili gdje da ga bacimo. Naravno, kad je kanta prepuna da će početi ispadati na sve strane. Food for thought, for You.

A sada pravi razlog zbog kojeg se čita blog – anegdote iz stranih zemalja iz oka Gogice. U Indiji su žene jako pristojne i ne šire noge kad ne treba, da budem pomalo nepristojna; pa čak ni kad treba. Kad treba? Kad se voziš na motoru! Kako to Indijke rješavaju? Tako da sjednu na motor/skuter/vespu BOČNO! O, da: bočno, kao dame na konja u srednjem vijeku. Svaki motor osim uobičajenih nogica sa svake strane za stražnjeg putnika imaju i malo postolje za obje nogice od sestara/žena i majki samo s jedne strane. Nevjerovatno. Ovdje nema onog što mi nazivamo «sigurnost u prometu». Baš sam podijelila s jednom Indijkom kako mi sestra polaže vozački na otoku na kojem nema ni semafora nakon što nas je vozač male rikše (nešto kao motorin na tri kotača) proveo kroz nakrcano raskršće između buseva, autiju i motora, onako slalomski.

Osim ove anegdote, ima još jedna priča. Slučajno, (iako ne vjerujem u slučajnosti) sam ove nedjelje bila kod jednih ljudi koje nisam poznavala. Bio je u pitanju photo-shoot obiteljske idile, mama, tata, dva sina, i baka i djed (tri generacije). Taman sam došla na ručak, preko osobe koja je sudjelovala u snimanju. Ta obitelj je bila toliko fina, svi od reda, bez lažnih osmjeha i površnih tema, sve što su radili i govorili je bilo s toliko finoće, mira i poniznosti, ali ne i poniženosti. Posluživali su mi jelo (to je ovdje uobičajeno), brinuli se jel’ znam jesti rukama, i jesam li dobila prave kombinacije svega u tanjuru. Osjećala sam se kao boginja, a i kolegama je bilo slično. Ne samo pristojna obitelj, s finim manirima, nego baš ono, idila. Svi slatki, nasmiješeni. Ma za prste polizat! Teško mi je to prenijeti riječima, nadam se da sam bar donekle uspjela.

Taj dan sam se navozala busevima i rikšama, jer je Bangalore ogroman, i na povratku kući se osjećala zahvalnom zbog novih iskustava, ali i premoreno od svega. Pogotovo što sam taj dan završila novu tehniku u Art of Livingu, Shakti Kriyu. S jedne strane me napunila, a s druge i iscrpila, koji ludi proces, uh. Dakle, umorna u busu za doma, maltene pred san, izlazim iz busa, pretrčavam cestu, ulazim kroz Gate 5 u Ashram i nakon dva koraka doživim takvu prekrasnu svježinu i odmor, kao da sam se tek probudila iz popodnevnog drijemeža. Često Guruji to spominje kad priča navečer, pita ljude nije li da osjećaju neku svježinu kad dođu u Ashram i sve brige počnu izgledati daleko. Doživjela sam to već (u njemačkom Ashramu, Bad Antogastu, nije li tako?), ali nikada ovako intenzivno. Danas sam prijatelju na Skype rekla kako osjećam kao da se do ovog trenutka u mom životu ništa nije dogodilo. Kako to objasniti? Nisam izgubila memoriju, samo ne osjećam ni najmanju težinu ni opterećenje ničega što se ikad dogodilo. Osjećam se novo, svježe, odmorno, ispunjeno, veselo, blesavo, dječje, sabrano, opušteno, i na kraju sada malko pospano, ali već je 11 navečer, a sutra program počinje točno u izlazak sunca, u 5.54, tj. u 6 do 6. Veselo veče, još veselije jutro. Život je kao san u kojem se brzo  izmjenjuju slike, mjesta, ljudi, osjećaji… Vidi ga takvim i pusti ga da se sam odvrti. Kao što ne možeš kontrolirati što ti dolazi u san, tako shvati i život, i smij mu se kad ti nanese neku prljavštinu, samo vidi kao odlazi, nemoj je pokušavati zadržati.

Dosta sad. Mogla bih ovako u nedogled. Prelijepo se osjećam danas, prelijepo. Samo ljubav.