Prvo moje najdublje isprike zbog duge pauze, ali ionako vas je većina na plaži, pa što biste čitali blogog. A i koristila sam Pissy (PC kompjuter) u uredu, pa je nedostajao glavni element potrebe da pišem blog, a to je kada sjedim u svojoj sobi, glavinjam, pa odlučim napisati blog.

Bio me tata nedavno pitao jel’ mi malo splasnuo entuzijazam, sad kad se već malo ustanovila ovdje. Splasnuo? Entuzijazam? To dvoje kod mene teško ide zajedno. Ako sam nešto oduvijek imala, to je entuzijazam. Doduše, nekada za krive stvari, ali nije ga nedostajalo. 

Evo popis razloga (osim savršenosti samog postojanja) zašto sve mogu biti entuzijastična ili sretna:

1. MacBook Pro. Da se osvrnem na priču s kompjuterom. Prolila se voda, ili ajmo reći kriva sam što se voda po njemu prolila, iako sam još uvijek malo u fazi negiranja, te se opravdavam time da se sve događa upravo onako kako bi trebalo. Sada definitivno više ne stavljam bocu s vodom niti blizu kompjutera, kamoli u sami ruksak. I tako je otišao stari Macan na reciklažu. Tri tjedna je trajao proces od gubitka starog do dobitka novog. U ta tri tjedna je bilo svega. Prvo drama, srce pres-kakalo, zatim šutnja i negiranje, pa polagano prihvaćanje. Odlučila sam da bez mašine mogu, ali bi istovremeno bilo vrlo korisno da je imam tj. ja bih mogla biti korisnija/brža. No, postajala sam mirna s tim što je. Iz tog prostora sam mogla poduzeti nešto. Slijedile su akcije: gdje i koji da nabavim, te ‘ko to more plotit’ dilemu. Sve je krenulo od cimerice koja je imala ekskluzivnu informaciju da Bawa (dragi dragi dragi učitelj YES!+a) prodaje svoju 17-inchnu macu. Nakon par dana kontaktiranja “njegovog tajnice” doznala sam da prodaje neki drugi, puno manji i skuplji. Tu je pao pik na model: veliki ekran, dobre performanse, i više se ne proizvodi! Slijedeće sam se obratila jedinoj osobi za koju znam da me bezuvjetno voli i da će mi pomoći ako može – kome drugome nego: mami. Znam da i ona ovo čita, ali zbilja ne pišem ove retke zbog toga, nego želim naglasiti koliko često zaboravljamo da su naši roditelji jedini ljudi u životu koji nema što neće istrpiti od nas. Nijedan prijatelj, brat, sestra, susjed nema toliko kapaciteta oprosta i ljubavi kao roditelji. Prvo sam dobila jezikovu juhu, pa odobrenje da tražim mašinu, i molbu da se odgovorno ponesem i vratim bar pola potrošenog iznosa. Preuzimanje dijela odgovornosti se lijepo uklopio, jer sam sada ipak pažljiva prema ovom komadu metala. Imam na umu da sam pola dobila, a pola imam još za zaraditi. Nastavak slijedi ovako: krenula sam na netu tražiti model koji mi se svidio, pa sam na google-u kliknula na prvi link, i našla na toj prvoj stranici oglas koji mi se svidio, a adresa je bila ista ulica u kojoj je Ashram. Iako je ulica dugačka kilometrima, pomislila sam, baš zgodno, jer to je jedina ulica u Bangalore-u koju znam. Dala sam kolegi da nazove (jer što ako osoba ne govori engleski?). Osoba s druge strane je imala broj od mog kolege, pa je razgovor zvučao (na hindiju, ali dalo se shvatiti) tipa “ej di si šta ima? hahaha”. Dakle, osoba koja prodaje komp je ni više ni manje, nego baš tu u Ashramu. Nakon još par nebitnih komp-likacija, priča tu završava. Po meni Guru priča ili malo čudo, kako se sve savršeno poklopilo! Svakako sam jako zahvalna sebi, mami, učitelju i svemiru.

2. Upanayanam. Što je sad to? Nešto komplicirano za pročitat? Ili zvuči kao nešto poznato? Ovisi kako za koga. Ne znam puno, osim toga da se radi o ceremoniji kojoj po indijskoj tradiciji prisustvuju dječaci dobi oko 8-9 godina, iz kaste brahmina. Guruji razbija norme i forme, te je omogućio svima da prođu ovu inicijaciju, tako da je prva skupina Zapadnjaka imala čast prošle godine proći. Ne mogu ništa reći o njihovom iskustvu, ali znam kakvo je bilo moje iskustvo kada su se dečki vratili i pričali o svemu sa sjajem u očima i s malo riječi, i puno entuzijazma. Ove godine je službeno otvoreno i za cure, a nas dvije hrvatice i dvije argentinke ćemo biti prve internacionalke koje će imati čast proći to iskustvo. Trenutno mi je najveća boljka to što “moram” nositi Sari, bar prvih dan-dva. Kasnije ću buntovnički i netradicionalno nositi najobičnije tajice i dugačke košulje. Kažu cure  da je lijepo nositi sari (saree), ali trenutno me muči to kako je taj materijal tvrd jako, i ta neka top-košuljica i trbuh koji viri i svašta nešto. Živi bili, pa vidjeli i to: Gordana u sariju, to je ravno Gordani u štiklama.

3. Internacionalci pjevaju na satsangu. Nakon 2 mjeseca tajnog i javnog lobiranja da pjevamo na satsangu (večernje slavlje uz pjevanje mantri); uspjelo je! Dobili smo poziv od Internacionalnog odjela: Internationals kindly requested to join the satsangs. I tako sad već 10ak dana sudjelujemo, odradimo recimo jednu pjesmu sami, a u drugima sudjelujemo back vokalima, gitaricom i slično. Prvi put mi se tijelo oduzelo od uzbuđenja i straha, od mikrofona, od ljudi, od očekivanja, ali sad sam već puno opuštenija. I sve bolje mi ide, kad usporedim od dana pjevanja u LeZboru, čini mi se da mi je raspon puno veći, da sam puno sigurnija. Uglavnom, jedno baš fino iskustvo, koje mi je skoro potpuno izbrisalo traumu od nesigurnosti pri pjevanju, pogotovo što imam jako muzikalne sestre koje sve lijepo pjevaju (da, i ti isto, znaš da mislim i na tebe – ona koja je će znati).

4. Spine exercices. Tko je htio mogao je ići na posebnu radionicu za kralježnicu, ja sam se odmah prijavila (već poznata štrebsa). Krenulo je prvi dan s malo muke, drugi dan olakšanje, a treći dan čuđenje koliko je dobro! Doktorica nam je besplatno vodila tečaj u kojem nam je objasnila sve o kralježnici, držanju, svakome pojedinačno posvetila pažnju i vrijeme da nam olakša boljke i uputi nas kako da vježbamo. Dobila sam upute za svoje hiper-elastične zglobove koji ispadaju po putu, nakon godina i godina hodanja kod doktora i kiropraktičara, potrebno je malo pažnje na držanje, jačanje mišića i istezanje. Yoga koju jako voli Goga.

5. Patanjali Yoga Sutre. Svaku večer imamo session gledanja Gurujijevih video  predavanja, baš se lijepa grupica okupila, otpjevamo koju om namah shivayu, ponovimo od jučer čega se sjećamo i kreće vlak znanja. Guruji tako lijepo i jednostavno objašnjava koji su sve razlozi nesreće, i nezadovoljstva i koja je prava priroda duše. Mmmm. Slatkiši za prije spavanja…

6. Interview. Tko vidio nije na Facebooku, evo link na intervju koji je izašao na Art of Living stranicama koje čita puno ljudi diljem svijeta… Ah, ta slava! Nisam baš 100 posto zadovoljna člankom, ima toga što bih korigirala, ali prihvaćam i veselim se što je uopće tamo!

7. Bočna vožnja.  Apsolvirala sam bočnu vožnju na motoru, više se ne bojim prometa: ni autiju, ni rikši, ni padanja s motora. Shvatila u kojem grmu odmara zeko: ovdje je promet zbilja gust, nenormalan, svi voze mahnito, nasred ceste, u suprotnom smjeru, jednosmjernim ulicama, pretiču se s obje strane, krave, smeće i ljudi posred ceste….ALI. Nitko ne vozi iznad 80! Ni ne može: na cestama je gomila rupa i toliki kaos, a i većina vozila su vespice i motorini i rikše koji ne postižu velike brzine. Cijela priča nerednog prometa poprima drugi okus kad se uzmu u obzir male brzine.

8. Ukradene šlape. Kojim povodom je entuzijazam održan pod rednim brojem 8 donosi priču o Bata japankama, model plavi, broj 42. Dakle, kupila sam nove japanke, za 30ak kuna, cifra za Indiju, ali imam pouzdane izvore koji su mi iste preporučili. Bila sam jedno jutro na Devi Puji (“devi puđa” – tko ne zna, nek googla). Inače, imam dva para ženskih šlapa à la Birkenstock, broj 42/43, koje nitko ne dira, mislim da je razlog očit. Dakle, izlazim s puje, i tražim svoje šlape, te ih ne nalazim. No, na istom mjestu gdje sam ih ostavila vidim te iste, i automatski ih obučem. Bile su mi malo premekane i male, ali iskreno, bila sam sva u nekom balonu blaženstva nakon puje i ništa mi nije bilo jasno. Polako sam shvaćala da ima još ljudi na ovoj planeti koji možebitno imaju iste japanke kao i ja, i istovremeno sam ugledala svoje šlape na tuđim nogama. Pitala sam osobu je li siguran da su to njegove, on je rekao da jesu i da je siguran, pa sam se opet okrenula (sve se ovo događalo u ovećoj rijeci ljudi koja je išla prema izlazu iz Gurukula, mjesto održavanja puje) i promotrila malo bolje, sa sigurnošću zaključila da su to moje šlape (bile su svježe oprane i malo su mu bile velike, a šare na dnu su bile netaknute, dok su na njegovima bile izlizane). I tada ga zauvijek izgubila u gužvi. Kasnije taj dan sam optužila neko siroče tu u uredu da ima moje šlape, jer me podsjetio na kradljivca visinom, ali sam ipak shvatila da ni te nisu moje. Nakon toga sam nosila svoje staro-nove šlape-japanke, da bi mi ih konačno netko ukrao ispred dvorane za meditaciju (Vishalakshi Mantap). Očito mi nisu bile suđene, a i najiskrenije, počela sam cijeniti falše Birkenstockice kao suho zlato.

9. Skoro zadnje, ali ne i najmanje važna točka entuzijazma: POSO. Naime, sve se tako savršeno poklopilo da radim kombinaciju posla koji nikad nisam znala kako spojiti. S jedne strane editiram, slažem, stvaram i prevodim tekstove u kombinaciji hrvatskog, engleskog i francuskog. S druge strane se učim nekim sitnicama oko weba i web dizajna, pretraživanjem, statistikama i slično. Zapravo sve što znam imam priliku upotrijebiti, a sve što ne znam, a željela sam znati – imam priliku naučiti.  Na ovom linku je fora s posla, koja mi je pomogla da napokon zapamtim imena nekih kolega…

10. I vezano na poso, imam zakazan prvi tretman Theta iscjeljivanja u Ashramu. Jako se veselim, nedostaje mi…Idući vikend bih trebala imati svoj internet, pa se možemo početi dogovarati za online tretmane! Juhu! Više o theti OVDJE.