Samo je počelo. Kako? Ne znam. Nisam ni o čemu razmišljala. Samo sam znala da to želim. Što to želim? Još otkada sam vidjela slike na kojima su dečki od prošlogodišnjeg Vedic Wisdom programa išli u sela i dijelili blagoslove (“slučajno” sam danas naletila na zanimljiv članak o tome). Odmah sam znala da je to ono što želim. Kad sam tek stigla u Ashram, odmah sam upecala jednog Swamija za kojeg sam čula da ide u sela i da bi mu dobro došla pomoć nekog od internacionalaca. Prijavila sam se odmah, ali poslije je taj nestao i ništa se od toga nije dogodilo. Sada, tri i po mjeseca kasnije, ukazala se prilika. Sjeli smo u mali bus, vozili se oko sat i nešto i došli u “slum”.

Male kućice, puno ljudi. Uostalom, vidi se sve na slikama. Dočekali su nas s vijencima cvijeća volonteri koji rade za poboljšanje uvjeta života tamo. Brzo smo krenuli. Naučila sam par izraza na lokalnom jeziku (tamilski?): blagoslov, zatvori oči i “srisriravishankarji” :). Nisam puno govorila, a još manje koristila te izraze, sve se događalo samo od sebe. Sada, taj isti dan navečer, gledam slike, i mislim se: ma kako smo mi samo tamo došli, hodali po ulicama, ljudima zagledali u kuće, dućane? Pružali ruke, a oni nam iz znatiželje, želje, neminovnosti situacije sagibali glave za blagoslov. Dovodili djecu, prijatelje, susjede.  Poput nekog sna kojeg nisam znala da se može sanjati: gledala sam sve te ljude, i osjećala kao da su moji, kao da su moji prijatelji, moja obitelj, moji ljubavnici, moji susjedi. Svakog koga sam pogledala u oči, svakome kome sam dala blagoslov osjećala sam kao da bih se zauvijek mogla za tu osobu brinuti. Sva djeca bila su moja djeca, sve majke moje majke. Ne mogu opisati jednostavnim riječima što se tu događalo. Jedva sam znala gdje sam i gdje trebam ići i koliko dugo sam se negdje zadržala, bili su tu volonteri, koji su nas ko ovčice skupljali. U jednom trenutku sam u ruku dobila neku istrošenu novčanicu i znala, osjetila da je moram uzeti, ne znam koliko je bilo, ali znam da je bilo jako malo. Slijedeći put kada mi je netko dao novce u ruke, sam nježno odbila. Sama ne znam zašto, sve sam osjećala, bez riječi, tko želi blagoslov, tko se boji, kome se svidjelo, pa želi podijeliti. Pitao me jedan čovjek ispred “zalogajnice”, što je to, ti blagoslovi, očekivao je da nešto kažem, a ja sam samo rekla da je to iskustvo i želi li probati. Sagnuo je glavu, rekla sam mu da zatvori oči, i par trenutaka kasnije se nasmiješio i rekao je da je lijepo, pa je pogurivao kolege da i oni prime blagoslov. I da, tri mlada dečka na uglu ulice. Osjetila sam da im trebam prići, samo su šutke primili, zahvalili se nekim svojim uobičajenim načinom i nastavili kulirati na uglu. Ma joj, samo kad sada pomislim kako je to bilo nemoguće, da mi je netko rekao da ću bez trunke ega, osjećaja da nekome nešto namećem, bez imalo neugode stotinama ljudi dodirivati glave i izmjenjivati trenutke najdublje intime.

 

 

Što je blagoslov u AOL-u? Način na koji nam je Guruji omogućio da kanaliziramo ljubav, iscjeljenje. Postoji mala procedura za postati davaoc blagoslova and receive the power of transferring blessings. Nešto što ne dolazi od mene, prolazi kroz mene za druge. Dok prolazi kroz mene, osjećam se nemoguće lijepo i nezimjerno zahvalno što imam priliku dobiti to iskustvo. Meni je iskreno, ljepše davati blagoslove, nego primati.

Opet i opet iznova nova iskustva, nove dimenzije zahvalnosti, ljepote, ispunjenja. Guruji kaže da kada si u prisutnosti božanskog i što si mu bliže ono postaje primamljivije, slađe, ljepše i tome nema kraja. Svaki put kada se nešto izvanredno lijepo dogodi, čini mi se da je to to i da ne ide dalje, da ne ide šire. Ali ide. Svaki put se prevarim, svaki put sama sebi kažem da je to i to bilo stvarno nemoguće lijepo, i kako mi je otvorilo nove dimenzije poimanja, i svaki put osjećam da je to najljepše. Ali svaki put se prevarim. Ovaj mali um, mali mozak nema kapaciteta za doživjeti nešto što nije prije doživio. I kako onda može znati taj mali što ga čeka kad ga dočekuje nešto puno veće? I ne može. Nikada ni neće, čemu se uopće nadati. Riječi su tako male i bezazlene sada, ne mogu opisati ono što stoji iza svega.

 

Slijedeći ponedjeljak je redovna Rudra Puja (chantanje za Shivu), pa ću uzeti Sankalpu (sjetila sam se danas da sam to sanjala prije par mjeseci, ali to je jedan od onih snova o budućnosti kad ne kužim što se događa i sve je nešto čudno i neobjašnjivo – pa se pitam, ma tko su ti ljudi, što se sad to događa,  a kada se stvarno počne događati, slika se razbistri). Sankalpa znači namjera. Ovdje se kaže: “take Sankalpa”, ali više se radi o otpuštanju namjere. Imaš neku namjeru (želju, ideju, štogod), i teško ti ju je nositi, želiš je otpustiti i reći: što je najbolje za mene neka se dogodi.

Preminuo mi je dragi profesor i prijatelj, želim i za njega nešto posebno napraviti, s obzirom da nisam doma, pa ga ne mogu ispratiti na uobičajeni način.

To je to, dragi moji, i inače, a danas pogotovo bez dlake na jeziku. Pa ti vidi što ćeš s tim. Ja sam još uvijek tu.

 

Gordana

 ___________________________________________________

ENGLISH VERSION LINK HERE!!!