Lijepo sve isplaniraš – financijski, vremenski. U glavi ti se sve posloži. Slobodan dan upadne kao sjekira u med, baš u četvrtak, na datum na koji želiš putovati (ne moraš ni šefa pitati dodatni slobodan dan). Prijatelji te prime na spavanje, jer nema kasnih vlakova za do šume.
Naizgled ti se čini da će sve biti onako kako piše na papiru, i onako kako se zapisalo u tvojoj glavi. Njemački način čini cijelu priču još više frustrirajućom. Lako je kad si doma, u Zadru, pa prošetaš do kolodvora, pa pitaš tetu za gospićki, ona kaže da kasni, pa uleti neki drugi bus, bude još jeftiniji, i vozi po nekim okolnim cestama koje nisi nikad u životu vidio. I lijepo uživaš u krajoliku. Neizvjesnost je konstantno stanje bivanja. Iako sam veći dio života provela u metropoli, valjda mi ta južnjačka fjaka teče žilama.

Zašto kažem da njemački način frustrira još više? Zbog očekivanja: kad vlakovi štrajkaju, štrajkaju u granicama pristojnosti. Nevjerovatno. Umjesto da danas putujem nekim šugavim regionalnim vlakovima, ja pičim inter-city vlakovima, i to kroz Švicarsku. (Ruta je Offenburg-Basel-Zurich-Lindau/Bondsee). Kartu sam kupila unaprijed i platila 40 EUR povratnu, a vozim se zbog štrajka vlakovima koji bi me koštali i do 200. Sva sreća, dobila sam pečat na kartu i barbe u vlaku me ne gledaju čudno. A sva sam se izbezumila jutros. Dočekao me mail u najranije jutro (u najranije jutro zato što gledam mail u najranije jutro, pa šta? – neki ljudi piju kavu i čitaju net portale, ja čitam mailove) – mail u kojem piše da su svi vlakovi koje sam htjela koristiti otkazani. Uredno je pisalo kojim zamjenskim vlakovima mogu stići na odredište. Fora. Samo sam ja odmah pomislila kao ću morati platiti više za te promjene i mrak mi je pao na oči.

Sva tako zabrinuta i ljuta na sebe što nemam više para u životu sam išla pripremiti što ću jesti na putu, jer dijeta ne uključuje ništa od ničega što se može kupiti na željezničkim kolodvorima. Dok sam kuhala, uletio mi je frend kojem sam onako u letu užicala da mi posudi pedeseticu u slučaju da ti vlakovi budu nešto urnebesno skupi. Plus, morala sam još do dućana, jer sam hvala bogu baš uoči puta morala nabaviti neke neizbježne potrepštine, a i do bankomata da dignem još nešto jadnih eura, ako mi bankomat uopće da. Kasnila sam, naravno, ručak je poluskuhan (kamo sreće što jedem povrće koje se može jesti i sirovo!), vruć uguran u torbu i krenuh. Na bankomatu sam dvaput ukucala krivi pin, i plačući krenula prema dućanu. Očajna! Zašto sad pak, kad sam već posudila dodatno novaca opet moram biti na knap? Pisalo je u tom mailu i to da povratni vlakovi za večeras uopće ne voze, ali nije došla obavijest o alternativnim vlakovima. Naime, možda večeras moram spavati u Lindau. Kako ću ako budem trebala platiti hotel? K vragu i te pare.

Dok sam obavila dućan i već bila na stanici, sjetila sam se da sam ukucavala pin od druge kartice, pa sam se vratila nazad na bankomat i uspjela izvaditi parice. Sad imam nešto, i nadam se da će to biti dosta da se pokrije štogod to je što će me koštati dodatno, ako bude. A kasnije ćemo razmišljati o vraćanju.

Inter-city vlakovi imaju naviku kasniti, tako da mi je nakon prvobitnog olakšanja opet narastao tlak, hoću li stići uhvatiti vezu u Baselu? Jesam. U vlaku sam za Zurich. Samo sam se htjela malim lokalnim vlakovima truckati po njemačkim selima, a eto me, jašem Švicarskom za 20 eura. Veselje.

Još samo jedan vlak do Lindau-a. Taman stignem pola sata prije. Prije čega? Napetost raste… Čemu svo to uzbuđenje? I putovanje 5 sati u jednom smjeru da bih se odmah večeras vraćala nazad isto toliko dugo? 10 sati putovanja za 2ipo sata provedenih s osnivačicom tehnike Theta iscjeljivanja – Viannom Stibal. Već sam je jednom upoznala i stvarno je bilo jako lijepo. I sada želim opet. Kad se otvori takva prilika da puno toga spoznaš i naučiš i otpustiš u kratkom vremenskom roku, k vragu i 10 sati u vlaku i 50 posuđenih eura i sve.

Dvoje ljudi u životu mi zamjera što trošim pare na “sve te stvari”. Dvoje meni bitnih. Ne mogu shvatiti ili ne vide vrijednost u tome da trošim pare na takve stvari. Opet, “takve stvari”, što su to takve stvari? Netko troši pare na novi bajk, na kave, na putovanja u strane zemlje. Na hranu, na fini sendvič, skupo pivo.. Ne znam što. Ja trošim pare na predavanja, na tečajeve, na seminare, iscjeljenje, astrologe – bez trunke žaljenja. I uvijek pomislim kako je jeftino kad već platim. Jer svaki put se nešto unutar mene promijeni, svaki put doznam toliko novih zanimljivih stvari. Otpustim neko smeće koje sam nosila i otvori mi se neka nova perspektiva na život, na mene, na okolinu, na sve. I baš me briga za pare kad ih trošim tako, radije ne bih jela i ne bih se žalila, nego ne potrošila na tako nešto. I uvijek ono što treba dođe kad i kako treba. Ako stvarno ne treba, onda ni ne bude, ne dogodi se. Para na računu ne bude, i ne odem, ne platim, ne napravim. Ima i toga. Ali kad nešto hoću, teško da ću pustiti u nepovrat. Ne dam dok se ne ostvari. A jednog dana ću imati para da si to sve platim, a da nisam stalno u kašnjenjima s plaćanjem, dugovima i na malim budžetima.

Evo sada ovdje stavljam svoju wish-listu od najskupljih jednokratnih kupnji do mjesečnih tekućih:
sklopivi bajk za u vlak (i mjesečnu kartu za bajk u vlaku!)
par novih cipela (trenutno nosim jedne koje su mi male, drugi par koji imam su poklonjene, a treći jedne neuništive kupljene prije nekih 7 godina)
šareni kaputić
pravi ashtanga yoga mat
pribor za jelo za kampere, neki dobar set s kojom posudicom plus mali swiss card pribor koji su mi oteli na putu iz Engleske na aerodromu iz novčanika (razlog: oružje i alat)
njemački račun u banci i njemačku telefonsku karticu s internetom
20 eura mjesečno za kupnju muzike i par aplikacija na itunesima

Jel’ da nisam zahtjevna? Sve bi to još i mogla (možda bajk ne tako lako) – da ne trošim mjesečno na tečajeve i radionice i dijete i skupljam za neke kasnije radionice i nastavke dijeta. U biti na knap. Ili jedno ili drugo, pa radije biram jedno, a ovo drugo će s vremenom već doći.

Koja je tvoja lista prioriteta za trošenje parica?

Javim se s nastavkom priče malo kasnije, a sad malo buljenja kroz prozor.

Buljenje kroz prozor nije dugo potrajalo, već smo bili stigli u Zurich.

Imala sam dovoljno minuta da okom sokolovim uočim jedno dobro mjesto gdje bih mogla užicati pribor za jelo, bez puno muke – Gyros restoran na kolodvoru. Dali su mi najbolju plastičnu viljušku ikad! Mogu skoro prekrižiti pribor za jelo za kampere s popisa želja. Usput sam uočila najneobičnije perece, jedan s kobasicom, jedan sa šunkom i jedan sa sirom, a sva tri u krasnoj cijeni od po 7.50CHF – oko 50KN po komadu. Cijena pizze u restoranu kod nas. Sva sreća da sam na dijeti, jer bih vjerovatno bila gladna i ne bih bila ponijela ručak u tupperware-u.

Da se pohvalim, jer sada kada mi je želudac pun i prepun, a ja sretna kao malo dijete, onaj ručak što sam ga jutros z brda z dola pripremila sada djeluje kao hrana/nektar za bogove. Tikvice su se u pari od vrućine dokuhale, pa nisu bile presirove. Seitan se lijepo upacao u soya sosu, i ona kap aceta balsamica je cijelu priču fino zaokružila. Ne mogu vjerovati da sam u tih 15-ak minuta kuhanja uspjela nasjeckati i peršin i začiniti rikolu s limunom. Ponijela sam i onako usput još par rajčica (čudna riječ, bolje “poma”), napravila smoothie od sojinog mlijeka i jabuke, s komadima cimeta i kardamomom. U dućanu sam uzela i jagode, pa sam namirena za popodne, a ostalo mi je i malo ručka za večeru. Ma!

I eto, taman kad sam oprala posudice, i pospremila ručak, došao mi je kontrolor da me obavijesti da mi ove karte ne vrijede u Švicarskoj, i da me zadnji dio rute košta dodatnih 56 EUR. Sva sreća da ih uopće imam, da me ne izbace iz vlaka na kišu. Ipak me inter-city došao glave. Kako se vraćam i gdje spavam večeras je i dalje nepoznanica. Ako me bog voli, riješit će sve. A ni ja neću sjediti i čekati. “Pomozi si sam i bog će ti pomoći”, to tek sada u potpunosti razumijem. Ne sada, danas, nego u zadnje vrijeme.

Sad kad sam lakša za većinu para koje imam, nastavljam s buljenjem kroz prozor u kišnu zelenu Švicarsku. Veselim se Lindau, jezeru, susretu s Viannom i baš me briga za sve.

Što je najgore što se može dogoditi? Mogu spavati na klupi. Kao da nisam već toliko puta prije. Možda starim, 33 mi je za 9 dana, pa sam postala komotna. Sačuvaj bože – ja sam vječni hipi.

Nastavljamo malo kasnije.

Došla sam u Lindau i na kolodvoru prva stvar koju sam doznala je da mogu krenuti odmah nazad ako želim stići, jer mi je po karti koju sam imala moguće bilo putovati u 5 slijedeće jutro. Spavanje na kolodvoru? Rasplakala sam se čovjeku na šalteru i požurila na početak predavanja s Viannom.

Prvo što sam čula kad sam ušla u dvoranu je bio hrvatski jezik. Gospođa s djetetom u kolicima je s njim govorila hrvatski. Odmah sam se upoznala, nećemo čekati boga da riješi, već ćemo mu izaći u susret. Bilo mi je jasno da se moram s nekim združiti da malo izvidim situaciju i da smislim što i kako ću. Gospođa mi je rekla da je s autom, koji je parkiran u gradu do, i da ide do Luzerna ili Zuricha. To je već pola puta. Okej.

Predavanje je nedugo zatim počelo. Vianna je bila tako slatka, nonšalantna i svaka rečenica koju je izgovarala imala je potpunog smisla. Bez pitanja, dobila sam odgovor na sve što sam htjela znati kroz tih sat i po vremena druženja. Napravili smo par vježbica Theta Iscjeljivanja, koje su s njom ponovno dobile dublje i novije značenje i snagu. O tome više za par dana, sad tek počinje prava avantura današnjeg dana, ovo do sada je bila samo šala.

Kupila sam knjigu, iznenađujuće je bila jeftina, mislila sam da će biti duplo, i dala sam joj je na potpis.

Odmah nakon predavanja sam pronašla Gospođu i sina, i potjera za vlakovima je krenula. Kako je njoj auto bio parkiran u drugom gradu, trebalo je doći vlakom do tamo. Zbog štrajka je više vlakova bilo otkazano, pa smo prvo čekali neko vrijeme, a onda se pojavila jedna druga Teta koja je smislila da odemo taksijem do susjednog grada, odakle ćemo dalje vlakom do mjesta gdje je auto. U međuvremenu smo doznali da ću autom teško stići do Zuricha na taj posljednji vlak koji me može vratiti u Baden-Wurtenberg. Tijekom vožnje vlakom se Gospođa ponudila da mi posudi novce za vlak i dala mi još jednu pedeseticu. Računala sam da će me vlak nazad do Zuricha doći isto kao i kad sam dolazila (56 EUR) i da ovaj put neću proći bez da platim put od Zuricha do Basela (dodatnih 40 EUR). Od Basela mi vrijedi karta do Offenburga. Na putu prema mi je gospođa koja je pregledavala karte očito progledala kroz prste (u Švicarskoj!), jer mi je bila rekla nešto, a ja sam klimnula glavom, što ću, kad nisam jezik još savladala.

U vlaku se dakle odlučilo da ne idem autom, nego da ganjam vlakove dalje. Pozdravila sam se s dragom Gospođom koja je odlučila na temelju ne znam ni ja čega dati mi 50 EUR kao da smo sestre, a ne kao da smo se tek prije sat i nešto prvi puta u životu vidjele. Teta koja je ostala samnom u vlaku je odlučila ostati praviti mi društvo u drugom razredu, iako je imala kartu za prvi. Zatim je zatražila potvrdu od konduktera da dobije povrat razlike od prelaska u drugi razred, i odlučila meni priložiti tu razliku. Sve je objasnila kondukteru i iako mi se činio pomalo nezainteresiran, na kraju mi nije naplatio onih 56 EUR do Zuricha, Teta mi je povratom razlike između razreda kupila kartu do Basela plus me častila večerom u vlaku i kondukter dodao voucher od 5 EUR za vodu. Na kraju sam poklonjenih 50 EUR od Gospođe dala Teti da joj vrati kad se vide. Nisam nikome ostala dužna (imat ću malo manje od dovoljno da vratim prvotnih posuđenih 50 od prijatelja).

“Da mi Švicarska ostane u lijepom sjećanju.” – tako su mi rekli kondukter i Teta.

Rekli su mi da bi trebala nositi svoju kreditnu karticu, a ja si mislim, aha, kreditna kartica. Baš sam k’o neki siromaško, jedva čekam da se to promijeni, i hoće, vidjet ćeš. Svjedočit ćeš toj promjeni na ovom blogu. Kao što svjedočiš i drugim promjenama…

Sada sam u vlaku za Offenburg, ključ od stana od prijatelja me čeka na tajnom mjestu. Jedva čekam leći u krevet (oko 1.30 ujutro) i zatvoriti oči do jutra, u novi radni dan.

Slobodan dan je počeo dramatično, pretvorio se u prekrasno iskustvo i učenje i počastio me na kraju s nemjerljivošću ljudske dobrote i brige.

Bog me voli. Rekla sam kolegi koji me vozio na stanicu da neka Guru riješi sve što treba, jer ako ne riješi znači da se ne bih trebala baviti Theta Iscjeljivanjem. Ako je ovo bio njegov odgovor – neka tako i bude.

Vesela je ova vožnja zvana život.