29. februara
2016.

U prvom vlaku za
nepoznato. Imam osjećaj da sam se toliko utopila u ugodu života u ashramu da
sam postala trulex za avanturu. Sva sam se zabrinula kako mi se nisu javili iz
Indije ljudi kod kojih ću boraviti prvih nekoliko dana. Naravno da su se javili
pola dana kasnije, nikakav problem. Ili starim, pa gubim na fleksibilnosti? Ma
ne starim valjda, tek sam u Isusovim godinama, nakon čega je otišao u Indiju, i
vrlo vjerovatno imao baš genijalan život. Tako ću i ja, samo ne u Indiju.

No, kad krećeš na
put u Indiju, treba ti biti jasno da pola robe koju nosiš, ako nije već
indijska, nema šanse da ćeš obući. Prvo, jer je fakat vruće. Fakat fakat fakat
vruće. Zamisli tu vrućinu dok pakiraš najtanje, ako i ikakve, čarape, majice. Na
džempere i majice dugih rukava (ako nisu stvarno totalno prozračne) – zaboravi.
Najčešće ćeš jednostavno kupiti nešto, jer sve što posjeduješ u svojoj
kolekciji je usko, debelo i neudobno na vrućini. Treba još k tome uzeti u obzir
da, bar gdje ja idem, nije pristojno hodati okolo kao Yolandi Visser
(bikini-stil). Trebat ću dva dana biti u biznis izdanju, ali to će ionako
većinom biti u klimatiziranom hotelu. Navečer bi moglo biti hladnjikavo. Iako
među očekivana 3 milijuna posjetitelja, kojih sigurno jednu trećinu poznajem,
ne brinem se previše da se neću imati s čim zagrnuti.

I baš sad kad se
spremam za Indiju, u Njemačkoj je krenuo val hladnoće, upekao minus.
Nevjerovatno. U svojim najtanjim hlačama i sandalama koje nosim s čarapama,
nemam izbora nego nositi do aerodroma jaknu? Čak i da obučem nekoliko slojeva,
neće mi pomoći, jer je HLADNO! Nema veze, kad nema izbora, tko ga šiša. Que
serra serra.

Još ne znaš o
čemu pričam? Tc tc tc. Art of Living slavi 35 godina postojanja, na
agrikulturnom zemljištu preuređenom za festival proslave. Pozornica je velika
kao šest nogometnih igrališta. Izvođači će biti većinom istovremeno na njoj, samo
će se osvjetljenje mijenjati na slijedeći nastup. Logistički nema vremena da
svi ti ljudi silaze i penju se na binu. Tri su dana, tri teme: politika,
religija, okoliš. Bit će najveći ikad ansambli glazbala, plesača i izvođača.
Imam dosta dobar uvid u što se sve priprema, ali vjerujem da ne bi mogli
složiti report o tome što će se sve događati niti uz ovaj ogromni svjetski tim
(od Aljaske do Novog Zelanda) koji radi na tome. Moj posao je biti zgodna, i
brinuti da se ljudi osjećaju zbrinuto za vrijeme samog festivala, da znaju gdje
da idu i tko ih vozi itd. Imamo i omanju konferenciju, s oko 1500 delegata i
govornika, koja se zove Skup Svjetskih Vođa. U tom sam organizacijskom timu, pa
petljam nešto na webu i društvenim medijima. Veselo, zar ne?

Veselim se samo
trenutku kada sve to bude gotovo. Kad su konferencije, postoji jedan trenutak u
kojem se dogodi rez, kada svaka lutajuća misao nestaje i ostaju samo konkretne
misli koje su isključivo orijentirane na akciju koju je potrebno napraviti. I
tako dok ne stane vrtlog. Kad stane vrtlog, obično treba koji dan oporavka. U
ovom slučaju će se oporavak morati događati istovremeno kad i konferencija, jer
meditirati s Guruom i s toliko ljudi na jednom mjestu, je nezamislivo. Pričat
ću ti poslije, ako budem znala kako opisati kako je bilo.

Nakon festivala
ostajem još jedan dan u Delhiju, pa put pod krila aviona za Bangalore. Tamo me
čeka dvotjedni trening kako bih napokon bila ozbiljno certificirana učiteljica
yoge. I sad sam, ali yoga je samo dio programa kojeg vodim, ovo je za ozbač.

E tome se veselim
jako. Bangaloreu. Povratku kući. Iz ashrama u ashram. Samo da je tako svaki
dan. I inače gdje god dođem se osjećam kao kod kuće, a kada se vraćam gdje sam
već ranije bila/živjela, to mi je kao povratak u srce, toplom domu i poznatoj
okolini. Ashram u Bangaloreu se sigurno skroz promijenio bar pet puta, s njim i
zgrade, životinje, ljudi. Većinom se ne vraćam. Očito samo ashramima i otoku i
pokojem gradu. Zapravo sam toliko odsječena od toga da sam na jednom mjestu, da
sam istovremeno koliko odvezana od prostora u kojem sam, toliko i zavezana i
zaljubljena u taj prostor.

Iako, ovaj zadnji
komad puta pošteno držim sad već skoro dvije godine. Pre-pre-dugo.

Kažu mi kolege da
imaju osjećaj da stalno negdje odlazim, na konferencije, u Offenburg i Strasburg,
u Hrvatsku…dok je moj osjećaj da se nisam makla. Imam osjećaj kao da sam stalno
samo u kući, u šumi. Malo je kretanja na dnevnoj bazi.

Dobila sam kao
pripremni zadatak za yoga učitelja da trčim dva kilometra svaki dan, to mi se
nimalo ne sviđa, pa umjesto toga hodam tri. I da jedem laganije, ali to nije
problem, jer me u zadnje vrijeme puca neko potpuno ludilo za sokovima, pa za
doručak pijem oko 3-4 dcl soka od mrkve, a popodne po 7 dcl čisto cijeđenog
soka od naranče.

Za mjesec dana
ima da budem super health woman. Odmah se bacam na neograničene količine
svježeg kokosa, i moram skontat što je u sezoni u Delhiju u ovo doba godine.

Puuuuuut! Jupi
je.

 

Nije mi loše, ne
mogu reći, iako u glavi je uvijek neki kaos. Kad nema kaosa vani, stvara se u
glavi, a kad je kaos vani, u glavi odjednom mir. Taka sam ti.

Odlazim sada
odavde kao jedna osoba, a tko će se vratiti, nemam pojma.

4. ožujka 2016.

Slet’la. Jet lag
(jel ima hrvatske riječi za to?) me ubija. Osjećam se kao kad sam bila
tinejdžer pa ne spavala danima, ali bar sam bila pijana ko majka, pa me nije
bilo puno briga. Onda bih spavala koliko je trebalo, jer često nisam imala baš obaveza.
Ne spavati i raditi relativno umno zahtjevni posao, hmh. Zeznula sam se skroz
što sam prvi dan išla spavati po danu, umjesto da odradim odmah tu premorenost
do večeri, lijepo zaspem, i sutradan ko nova. Idem popiti još jedan chai = crni čaj. I malo soka od manga,
bez dodanog šećera. Dakle, tu sam već 3 dana, vrijeme leti. Pišem, jer je
nestalo struje, pa se izgubio i Internet, a bez Interneta nema posla. Bez
Interneta nema socijalizacije. Bez Interneta sam osamljena i izgubljena, jer ne
znam tko me danas voli i kome su moje šale zabavne. Bez Interneta nema utjehe,
bez Interneta nema života.

Danas sam spavala
oko 4 sata, pa sam malo ošamućena. Boravim u lijepoj velikoj, relativno hladnoj
kući, debelih zavjesa, s velikim stepeništem, sve u mramoru. U kući osim
domaćina, živi otac od domaćina, i trenutno posjećuje bračni par, prijatelji.
Kuća ima pet spavaćih soba, svaka opremljena velikim bračnim krevetom i
kupaonom. Kuća koja ima svog vozača (vozi auto, ne kuću), sluškinju i
čistačice. Ovo jest luksuz, ali doduše i manje bogati imaju sluškinje, kuharice
i čistačice, možda ne vozača. Kako je to drugačije kod nas. Ovdje je to
normala.

Usput, našla sam prijevod za jet lag na hrvatski, ovo će
te zabaviti, malo je duže od jedne riječi:
poremećaj uzrokovan brzom
promjenom vremenskih zona tijekom letenja avionom.

Sva sreća da ne
pišem blog o jet lag-u, zbroj riječi
bio bio velik. Možda Hrvati ne putuju dovoljno često avionom da bi smislili
jednu riječ za ovaj poremećaj. Nije
daleko od istine, doista se osjećam pomalo poremećeno, što od vrućine, što od
previše čaja da me drži budnom, zapravo plutam u nekom oblačiću.

7. mart 2016.

Sutra – dan žena.
Taman kad sam se baš ugodno smjestila, moram se selit. Tako ti je to. Ovi dani
su mi bili kao u nekom snu. Većinom sam, kao i prije svake konferencije, zalijepljena
za ekran, radila. Ostatak vremena sam jela baš dobru domaću Indijsku hranu,
ništa od mog zdravog i laganog jedenja prije yoga tečaja. Apsolutno sve za čim
sam čeznula ove dvije godine koliko me nije bilo, mi se našlo na tanjuru. I
kokos! Blaženi kokos. Najbolje za utažiti žeđ, glad i smanjiti vrućinu u
tijelu.

Po običaju,
izdogađale su se neke najneobičnije stvari, za koje mi ništa nije bilo jasno.
Dala sam da mi instaliraju novu karticu u mobitel i stave nešto para gore, da
bude interneta i za pričat. Međutim, evo tek danas, šest dana nakon što sam
stigla, mi je mobitel skroz funkcionalan. Mješavina je to nerazumijevanja
jezika, načina rađenja stvari i čiste lijenosti. U Indiji će ti sve netko drugi
napraviti, ali fora je u tome da ti ne napravi kako treba. Trebaš točno
objasniti što trebaš i nadati se da će to biti shvaćeno kako treba. I onda se
nadati da će ti a) htjeti uopće napraviti što želiš i b) napraviti kako treba.
Ja baš volim sama si složiti što želim, a ne da me drugi uslužuju. Bolje da sam
si sama kriva jer nisam dobro napravila, nego da nekog drugog trebam tlačit.
Najgore mi je kad te netko uvjerava da trebaš napraviti onako kako njima
odgovara, i neumoljivi su u tome.

Uvijek sam valjda
takva bila, prgava. Hoću stvari onako kako hoću, kad hoću i od koga hoću.

Imam konstantno
taj problem u glavi da želim da bude drugačije, i stalno mislim da ja nešto
krivo radim, da nisam nešto dobro posložila kad je trebalo i da je sada zato
tako.

Luda, kažem ti.

Uklapam se u
okolinu, jer ovdje sada vlada potpuno ludilo. Užasno puno ljudi, Indijaca,
internacionalaca. Jedva da znamo tko nam glavu nosi, kamoli kome se obratiti za
što. Na kraju će se sve posložiti kao lego kockice, apsolutno savršeno. Pa čak
i ako bude rupa, građevina se neće srušiti. Planiranje nam nije jača strana,
ali krpanje na licu mjesta nam je specijalnost. I svaki put uspijemo.

I bit će ovakvih
situacija još mnogo, koliko god se ja trudila da ne bude.

NO ENGLISH HERE, SORRY. NEXT BLOG IN ENGLISH ONLY. YOU CAN HAVE FUN WITH GOOGLE TRANSLATE AND LET ME KNOW WHAT YOU UNDERSTOOD.