No one ever told me the path of awakening is going to be so crappy!

You do a course to release stress and get super sick either before during or after the program – it’s called ‘cleansing’.

You sing mantras and start cry like a baby – but be aware that these are tears of gratitude, of course, even though you feel your insides twisting.

You do a yoga course, all sorts of garbage starts coming out, you get an elephant’s head size headache.

Your chosen cleansing format usually includes a great amount of pooping. The healthiest detox food is tasteless and gives you cramps. Don’t get me started on the emotional turmoil side-effects.

I guess the higher you fly the deeper you get to dig in. Luckily, as we know reincarnation to be a fact, we are not only letting go of traumas, impressions and attachments from this life, but from many, many more, prior to this one. Quite some work!

I guess the spiritual path, at least for me, has been all about going from extremes towards equanimity. It’s been a bumpy ride.

Every time I discover how crap I am, I realise how little I can do to correct it. It’s all about the letting go. But you cannot actually let go, because that means you are doing something akka ‘letting go’. So let go, without making an effort to let go! How, man?

OBSERVING MY WAY TO HELL

Another one is the observing thing. Observe. Yeah right. When I’m in an emotional drama, I am so far from my centre, from my Self, my being, and I want to scream and kick in order to get further and further away, so I can wallow in my unhappiness and unloved-ness. But noooo. You have to observe. And what to observe? Exactly what you DO NOT want to observe. Yet, when you finally get to the observing, you need to check yourself for pretend-observation. “I’m observing, but the drama is still there!” Well, that would not be IT. If you actually manage to observe what is going on and manage to drag all of your laser attention to the body part where it’s all a-cookin’, then it really does INSTANTLY go away. If you manage to get to that point. And then? Then repeat. Repeat. Repeat.

Like for example, when I talk about my love problems, the non-existent love – problems, I get to hear: you should wear some dresses and make-up! People actually did say that. Something that still really pushes my buttons. I am queer and gender-weird, and feel that binary gender and/or sex is a social construct very far from reality of life. When I feel lady-like, I get to be as lady-like as I FEEL to be. When I feel boyish, I dress boyish. When I feel childish, I wear childish, when I feel grown-up, I wear grown-up. Why on earth would I wear more feminine clothes in order to get someone’s attention? I would rather someone sees me at my worst, my nightmare-ish, dramatic, wild self and says: Wow! That is genuine, that is so insane and that is who I want to spend more time with, bring it on!

https://www.instagram.com/itspeteski

ANALYSIS-PARALYSIS

I have several tendencies. One is to over-analyse EVERYTHING. Another one is to always do my best to see from more than one angle. Especially the one that is opposite from mine. Every time my buttons get pushed, I do two things. First, I judge the person or people. I convince myself I have a ‘realistic’ judgement, and that the fact is that they are wrong in some way. Then I go on to analyse why my buttons got pushed, meaning why I got upset. What is it in me that attracted that person and situation in my reality? What did I want to see/learn about myself through the other?

First, judgement only means I am not enlightened. I would wish to comply to what my teacher tells me and what I myself very often experience: that every person is a multitude of impressions, emotions, situations, reactions etc. Whatever it is that I experience with another person is my unique experience, and there may be many people in their life who do not have the same view nor experience I do, with them. Phew, long sentence. Ergo, the person as I experience them, has showed themselves to me in a way that I attracted. That person is not only a bundle of behaviours that are visible to me. The person is much more than that! Aaaaaaand, also, we are all born innocent, and we are ALL God’s children (yes, even the evil ones), all bearing the same substance at our deepest core – love and light. Aaaaaaaaw.

Second, how is it possible that I only wish for joy in my life, but my subconscious is attracting people and situations that do not bring me pure joy and bliss?! Well, because the subconscious is crap! The subconscious creates the game, the dance, the play of life, of being born in this life, on this planet. To rediscover what we already know and is buried deep inside us. If we were aware and enlightened – where would all the fun be in? 7 billion enlightened souls on Earth? I guess we would have a massive ‘leaving the body’ episode and that would be the end of sentient life. There would not be any need for anything, because everyone would be detached and untouched by happenings, karma, people – and then what? No wars, no sharing, no caring, no illness, no happiness, no-thing! It would be too boring to incarnate!

 

EVERYDAY IN EVERY WAY I LEARN SOMETHING NEW

Today and every day I realise amazing lessons. Today I realised that life can beat us up and that life can really gently care for us – through the same person! All the knowledge that Mr. G shared with us can really be seen. He says: “One never knows when a friend turns into an enemy & vice-versa.” It is really true. I experienced it, that is how I know.

I also realised our perceptions can be so very limited. On the example of parents. We were kids and something happened in regard to our parents. Later in life, depending on who you feel more close to, your mother, your father or yourself, that is the perception you take to have been reality in that past situation. Also, sometimes we don’t understand people and we don’t see them as they are. It can go on for some time. For some, it can be a lifetime. Somewhere, sometime, it is possible for your attitude or perception to change and you say: I was wrong in judging that person this whole time! You understand the truth at some point. At the time you understood another truth, your perception was limited, and then one day it was less limited. But if you saw things in the same way from the beginning, you would miss the moment of the change of perception! Such a precious moment. When your perception changes and you see more clearly all of a sudden – such beautiful times… Full of awareness, forgiveness and relief.

You know, I had such a hard time lately. And the moment came where it stopped being hard. And now it is so beautiful and so lovely, and so blissful and calm, that I don’t regret the crappy time at all. Opposites complement each other – such a simple statement (another pearl of wisdom from Sri Sri). They indeed do so.

I also learned:
Awareness of myself, my untouched nature.
Feminine strength and masculine attitude.
My success and growth is in a way also the success and growth of my parents.
There is no need to hide my love and kindness.

ASHRAM BABY LEARNING TO FLY

I realised I lived in a lovely balloon and resisted the lessons I was supposed to learn. I heard today again that the only way to learn new things and to move out of difficult times, emotions and situations is to go directly through them. To live through them.

It can be so lovely to live in the ashram, to care only about your inner world, and ignore or set aside the whole world out there. And that is what I really needed. I know people have lived through worse, but I really feel that I needed to go to rehab for all the things I have lived through, from my parent’s divorce, war and moving between cities, living with different parents at different times and then going through drugs and all forms or awareness killers. I really, really needed the time to reconcile with all the things that happened in my life and move away from my destructive nature. I really needed the time to commit to my spiritual path and set my roots there.

Now, that I am out there, in the world, I realise how supportive my ashram life was. Yet, I always felt I need to get out of the safety and move on in a different direction. And now I see what all are the things I was protected from.

One of them is responsibility. Whatever you cannot learn in the ashram will wait for you outside. Before it was my mom who took full care of me, then it was additionally the ashram, and now I see I have to stop being such a baby and really take bigger responsibility for my life and work. Whether that means I will work in a bakery or be a company director – is irrelevant. I need to make my own decisions and take the punch for whatever the consequences come through. Without thinking a divine power or my mommy will forever protect me for ever having a tough experience.

I was so much in my comfort zone in the ashram, and that helped me become the strong person that I am today. The safe environment helped me get the best out of me and see that I have everything I need.

Here I am now, spreading my wings, bumping into real walls and figuring out how to live with people who do not have the same spiritual beliefs and attitudes like me. Learning how to live, when to let go, when not to. What to stand by, what to leave be. What all this says about who I am, and what I stand for.

_______________________________________________________________________

PUT JE POPLOČAN SMEĐIM CIGLAMA

Nitko mi nikad nije rekao da će put buđenja biti tako usran!

Odeš na tečaj oslobađanja od stresa i grozno se razboliš prije, tijekom ili nakon programa – i to ti se se zove ‘čišćenje’.

Pjevaš mantre i počneš plakati poput djeteta – ali budi svjestan da su to suze zahvalnosti, naravno, iako ti se unutrašnjost izokrenula iznutra na van.

Odeš na tečaj joge, i sva sranja počnu izlaziti, prvo te glava zaboli, osjećaš kao da je slonovske veličine sa svom tom boli.

Izabrao si oblik čišćenja koji najčešće uključuje veliku količinu kakanja. Najzdravija prehrana za detoksifikaciju je bezukusna i od nje imaš grčeve u crijevima. A tek nuspojave u obliku emocionalnih uragana.

Pretpostavljam da što više letiš, to dublje moraš prokopati. Sva sreća što znamo da postoji reinkarnacija, pa također i znamo da ne otpuštamo samo traume, utiske i vezanosti iz ovog života, već iz mnogih prijašnjih. Ima tu posla!

Pretpostavljam također da je moj duhovni put označen vraćanjem u sklad, nakon perioda ekstrema. Samo takav je taj put!

Svaki put kada shvatim koliko sam loša, shvaćam kako ima toliko malo toga što mogu napraviti kako bih to ispravila. Sve je u otpuštanju. Ne možeš zapravo otpustiti, jer to isto znači da radiš nešto, znači da ne otpuštaš. Dakle, otpusti, bez napora da otpustiš! Kako, čovječe?

PROMATRAM SVOJ PUT DO PAKLA

Još jedan način je promatranje. Promatraj. Aha. Pogotovo kad sam u emocionalnoj drami, toliko sam daleko od svog centra, od Sebe, svog bića, jedino što želim je vrištati i opirati se kako bi otišla još i dalje od sebe, kako bih se mogla utopiti u vlastitoj nesreći i nevoljenosti. Ali neeee. Moraš promatrati. A što to treba promatrati? Upravo ono što NE ŽELIŠ promatrati. Kad napokon počneš promatrati, moraš samog sebe provjeravati da nije da se samo pretvaraš da promatraš. “Promatram, ali i dalje je drama!” Onda to ne bi bilo TO. Ako uspiješ uistinu promatrati što se događa, i uspiješ potegnuti svoju lasersku pažnju na dio tijela gdje se sve skupa zakuhalo, onda uistinu odmah nestane. Ako se uspiješ dovući do te točke. I onda? Onda ponavljanje, ponavljanje, ponavljanje.

Na primjer, kada pričam o svojim ljubavnim problemima, ili nepostojećim ljubavnim štogod, ljudi mi kažu nesto poput: trebala bi nositi haljinice i šminkati se! Zbilja su mi to rekli. To je nešto što mi zbilja stišće gumbe (botune, dugmad). Ja sam queer, imam neuobičajene definicije roda, i osjećam da je rodna i spolna binarnost daleko od stvarnosti. Kada se osjećam kao dama, obučem se onako kako se u tom trenu OSJEĆAM. Kad se osjećam dečkasto, oblačim se dečkasto. Kad se osjećam kao dijete, obučem se kao dijete, a kada se osjećam kao odrasla osoba, obučem se kao odrasla osoba. Zašto bi, pobogu, nosila ženstveniju odjeću kako bih zadobila nečiju pažnju? Radije bih da me netko vidi u najgorem izdanju, kada sam manifestacija noćne more, drame i divlje sebe – i da kaže: Wow! Ova osoba je autentična, ovo je toliko suludo i to je netko s kim želim provoditi vrijeme – o da!

ANALIZA-PARALIZA

Imam nekoliko tendencija. Jedna od njih je da previse analiziram SVE. A druga je da se uvijek trudim sagledati stvari iz više od jednog kuta. Pogotovo iz kuteva koji su suprotni mom kutu. Svaki put kad me stisne nešto, napravim dvije stvari. Prvo, osudim osobu ili osobe. Uvjerim se da je moja prosudba ‘realistična’ i da je činjenica da drugi nisu u pravu. Onda idem u analizu svojih bolnih točaka, i pitam se zašto me nečije ponašanje uznemirilo. Što je to u meni da sam privukla osobu i situaciju u svoju stvarnost? Što sam htjela uvidjeti/naučiti o sebi kroz iskustvo s drugom osobom?
Kao prvo, prosudba s moje strane samo znači da nisam prosvjetljena. Voljela bih da mogu upotrijebiti ono čemu me učitelj podučava i što i sama često iskusim: da je svaka osoba sastavljena od višeslojnih utisaka, osjećaja, reakcija itd. Štogod je moje iskustvo s tom osobom, to iskustvo je samo moje. Moguće je da postoje ljudi u njihovom životu, koji bi mogli istu identičnu situaciju potpuno drugačije doživjeti i protumačiti, nego što sam je ja doživjela. Dakle, osoba koju ja doživljavam ispred sebe se meni pokazala na način koji sam je ja privukla i kako sam je protumačila. Također, ta osoba nije samo nakupina ponašanja koja su samo meni vidljiva. Ta osoba je mnogo mnogo više od toga! Isto tako, svi smo rođeni nevini, i svi smo mi Božja djeca (da čak i oni zločesti), svi smo satkani od iste supstance u našem najdubljem središtu – od ljubavi i svjetlosti. Aaaaah.

Kao drugo, kako je moguće da ja sebi želim samo radost u životu, ali moja podsvijest privlači ljude i situacije koji mi ne donose čisto blaženstvo i sreću? Dakle, podsvijest je zeznuta stvar! Podsvijest kreira igrice, ples, igru života, ovog rođenja u ovaj život, na ovoj planeti. Kako bi ponovno otkrili sve ono što već znamo, ali je zakopano duboko untar nas samih. Kada bi svi bili svjesni i prosvjetljeni – gdje bi tu bila zabava? 7 bilijuna prosvjetljenih duša na planeti? Pretpostavljam da bi se dogodilo jedno mega ‘napuštanje tijela’ i to bi bio kraj života na zemlji. Ne bi više bilo potrebe ni za čim, zato što bi svi bili nevezani i netaknuti događanjima, karmom, ljudima – i što onda? Nema ratova, nema dijeljenja, nema brige jednih za druge, nema bolesti, nema sreće, nema ničeg! Bilo bi se dosadno inkarnirati!

SVAKI DAN NA RAZNE NAČINE UČIM NOVE STVARI

Danas i svaki dan shvaćam nevjerojatne lekcije. Danas sam shvatila još jednom kako nas život može baš tući, i kako nas može brižno njegovati – kroz istu osobu! Svo znanje koje Gdin. G dijeli s nama se baš može doživjeti. Kaže ovako: “Nikada ne znamo kada se prijatelj može pretvoriti u neprijatelja i obrnuto”. To je stvarno istina. Iskusila sam to, zato znam.
Shvatila sam isto kako nam percepcija može biti jako ograničena. Na primjeru roditelja. Kad smo bili djeca, svašta smo doživjeli s njima. Kasnije  u životu, ovisno o tome s kim se osjećaš bliskije u datom trenutku, s majkom ili s ocem, ili sa sobom, preuzmeš percepciju te situacije  koja više ide u prilog toj osobi s kojom si bliskiji. Isto tako, nekada ne razumijemo ljude i ne vidimo ih onakvima kakvi jesu. To može biti tako neko određeno vrijeme. Za neke, možda i cijeli život. Nekad, negdje, moguće je, da ti se stav prema toj osobi ili razumijevanje te osobe toliko promijeni da kažeš: Bila sam u krivu što sam te osuđivala cijelo ovo vrijeme! U nekom trenu shvatiš što je bila istina. U jednom periodu razumiješ da je istina drugačija, da ti je viđenje bilo ograničeno, a u drugom trenu je manje ograničeno. Da si od samog početka već imao finalno viđenje, propustio bi trenutak promjene viđenja, a to je toliko dragocjen trenutak! Kad dođe do toga da ti se percepcija promijeni, i odjednom vidiš sve puno jasnije nego prije – je predivno razdoblje… Puno svjesnosti, oprosta i olakšanja.

Znaš, u zadnje vrijeme mi je baš bilo naporno. Trenutak kada su stvari toliko teške je prošao. Sada je toliko lijepo, toliko divno, puno blaženstva i mira, da uopće ne žalim što je bilo turbulentno. Suprotnosti se nadopunjuju – tako jednostavna izjava (još jedna verzija zrnca mudrosti od Sri Sri-ja). Uistinu je to tako.

Još sam naučila:

Svjesnost sebe, svoje vlastite netaknute prirode.
Ženstvena snaga, muški stav.
Moj uspjeh i rast je na neki način uspjeh i rast mojih roditelja.
Nema potrebe da skrivam svoju ljubav i dobrotu.

AŠRAMSKA BEBICA UČI LETJETI

Shvatila sam da sam živjela u prelijepom balončiću i opirala sam se lekcijama koje sam trebala naučiti. Opet sam danas čula da je jedini način da naučiš nove stvari i kreneš dalje iz teških razdoblja, osjećaja i situacija, je da prođeš ravno KROZ sve to. Proživiš ih do kraja.

Može biti prelijepo živjeti u ašramu, brinuti se za svoj unutarnji svijet, i ignorirati ili staviti sa strane cijeli vanjski svijet. I to je ono što mi je zbilja bilo potrebno. Znam da su ljudi proživjeli i gore, ali osjećam da mi je zbilja bila potrebna rehabilitacija od svih stvari koje sam proživjela – od rastave braka roditelja, rata i seljakanja između gradova, do života malo s jednim, pa malo s drugim roditeljem i na kraju proživljavanje drogiranja i ostalih puteva kojima se svjesnost uguši. Stvarno mi je vrijeme bilo potrebno da se pomirim sa svim stvarima koje su mi se izdogađale u životu, da se udaljim od svoje vlastite destruktivne prirode. Trebalo mi je to vrijeme da se posvetim svom duhovnom putu i tu dobro pustim korijenje.

Sada, kada sam vani u svijetu, shvaćam koliko je život u ašramu bio podržavajuć. Također, uvijek sam osjećala potrebu da se maknem iz te sigurne okoline i krenem u jednom drugom  smjeru. Sada tek vidim koje su to stvari od kojih sam bila zaštićena.

Jedna od tih stvari je odgovornost. Štogod nisi savladao u ašramu, dočekat će te tamo vani.

Ranije je majka bila ta koja se sasvim brinula za mene, zatim ašram, a sada vidim da moram prestati biti bebica i uistinu preuzeti veću odgovornost za svoj život i posao. Bilo da to znači da ću raditi u pekari ili biti direktorica – je nevažno. Moram donositi svoje vlastite odluke i primiti udarac za posljedice svojih postupaka. Bez da uvijek mislim da bez obzira što napravim, mamica ili ašramić će me pokriti i neće dopustiti da imam teško iskustvo.

Toliko sam bila umotana u svoju zonu komfora u ašramu, i to mi je pomoglo da postanem snažnija osoba danas. Ta sigurna okolina mi je pomogla da se osjećam sigurno, i da iz tog prostora izvučem ono najbolje od sebe i da osjetim da imam sve što mi treba.

Sada sam tu gdje jesam, širim svoja krila, zabijam se u stvarne zidove i pokušavam otkriti kako živjeti s ljudima koji nemaju ista duhovna uvjerenja i stavove kao i ja. Učim kako živjeti, kada otpustiti, kada ne. Iza čega stajati, a čemu dati da ode. Što ovo sve govori o tome tko ja uistinu jesam, i što predstavljam.