SORRY; NO ENGLISH TRANSLATION (MAYBE GOOGLE HAS BECOME BETTER?) NEXT BLOG. I PROMISE.

OVAJ TEKST SAM NAPISALA 4.1.2021., DANAS JE 25.7.2021. MALO KASNIM.

Imala sam puno vremena za razmišljanje na čemu mogu biti zahvalna iz 2020. Jedino što mi se vrlo jasno prikazivalo u srcu su Vanja i Flora. Dvoje ljudi koji su mi okrenuli život naopako. Guru kaže: bilo da si sam/a ili u vezi – samo budi sretan! Svakako. Kod mene je bio slučaj da sam (pre)dugo bila sama, i nesretna. Pokušavala sam naći nekakav smisao u životu; okupirala sam se poslom i naoružala se ciljevima. Svo to naoružanje mi nije donijelo nikakav mir niti zadovoljstvo. Iskreno sam žudila za tim da volim i budem voljena. Prijateljstva dođu do neke točke i tu prestaju. Partnerska, obiteljska ljubav seže negdje puno dalje.

Sva sreća da je i taj trenutak zakucao na moja vrata. Prošlo je skoro dvije godine od kada imam svoju malu obitelj. Trebalo mi je i još mi je potrebno da sve nekako dođe na svoje, da se do kraja priviknemo i prilagodimo zajedničkom životu. Jedan drugome smo došli nakon dugo čekanja, ali svejedno ljudska priroda ne prepoznaje odmah što joj je kao poklon sjelo u krilo.

Uz Vanju i Floru, i dalje mi je nedostajala obitelj, prijatelji, moje društvo iz Njemačke. Dobiješ jedno, izgubiš drugo, i uvijek si u nekom međuprostoru, nezadovoljen.

Gurudev je nedavno govorio: Zadovoljstvo je nešto čega se trebamo prisjetiti! Kako smo često u životu iskusili osjećaj zadovoljstva. I onda ponovno i ponovno prizivati taj osjećaj/to iskustvo i kultivirati prisustvo tog iskustva svaki dan. Sve je sadržano u nama, sve vrline, samo ih moramo iznijeti na površinu. Zašto to ne radimo? Jer smo umorni, jer nam je teško, jer smo zapeli u vlastitom nezadovoljstvu – i neumorno hranimo to nezadovoljstvo.

JA SAM KLJUČ SVOJE SREĆE.
Potrebno je malo truda. Dok za imati nezadovoljstvo nije potreban nikakav trud, osim što nam to isto nezadovoljstvo crpi svaki atom energije. Kada preuzmemo odgovornost za svoju vlastitu sreću, nepresušni izvor energije se u nama otvori. I onda se samo s vremena na vrijeme treba podsjetiti na taj izvor.

Nije da nema kriza, i te kako ima. U par trenutaka mi se učinilo da nisam na pravom mjestu i pitala sam se kako ću dalje. Svaki put sam se uspjela vratiti u svoj centar i vidjeti jasnije što se događa i gdje su neke moje stare rane pročačkane kada ti netko postane toliko blizak.

Zahvalna sam na ovom novom životnom iskustvu. Ne znam da li ima nešto što te više zaveže za sebe od partnera, od djeteta. I to čak i ne našeg zajedničkog djeteta. Mladi život u svačijoj blizini postane njegova briga također. Ne kažem da je lako. Biti u životu mlade osobe, a da joj nisi majka, i nemaš prava ni obaveze kao majka. Svejedno osjećaš povezanost i brigu, nešto najbliže majčinstvu što sam do sada u životu doživjela. Nemam s puno čega to          usporediti, ali osjećam da je drugačije nego bilo što u mom životu do sada.

Obitelji su raznolike, i situacije raznolikije od obitelji do obitelji. Ljudi su različiti u svom izražavanju, pažnji i odgovornosti za druge. Svaka je posebna na svoj način, izazovna na drugi.

Dobiješ jedno, oduzme ti se na drugoj strani. Suprotne vrijednosti su komplementarne.

KORONIZACIJA
Razbijala sam glavu zašto i kako je dobro da smo dobili koronu baš dva dana prije praznika? Kako je moguće da je nešto dobro za tebe, kad je toliko očito loše? S vremenom sam stvorila naviku, koja je nekada poprilično uspješna, a nekada manje – da u svemu što mi se događa, i dogodilo – pronađem razlog zašto je to bilo dobro, čemu je služilo i čemu me naučilo.

Nekada ne vidim odmah razlog, nekada ni puno kasnije, a ponekad je to – nikada. Pa čak i tada, samu sebe potičem da prvo razmišljam, a poslije osjetim u srcu, da je sve što se događa negdje već upisano, i trebalo je tako biti (sada kada je gotovo). Na što imam donekle utjecaj, je na ono što tek ima doći. A ponekad prihvatiti da nema i nije bilo izbora – i to je moj izbor.

Sve polazi od mene. Kako ću ja protumačiti i osjetiti nešto što se događa. Smaknuće zločinca je jednoj osobi osveta i olakšanje, a drugoj bliski i veliki gubitak. Sve je u očima promatrača. Jednostavne istine koje izgovaramo u nekom beznađu, znajući da je to ona istina koju je teško shvatiti, ali moramo je prihvatiti.

(Jer ono bitno je očima nevidljivo, dok se samo srcem daleko vidi)

Imam svoje stavove i mišljenja o koroni, i vjerujem da su brojke izmanipulirane, da je bolest nastala od ljudske ruke, i da su cjepiva u najmanju ruku neprovjerena, ako ne i opasna. No, bolest je tu. I onaj koji ne vjeruje da postoji, je nije iskusio na isti način kao i ja, i neki članovi moje obitelji.

Bolest je moćna i ne čudi me da se od nje umire. Ja sam mlada i relativno zdrava osoba, a bolest me dovela do ruba iznemoglosti. Kažu da je kao gripa. Ovakvu gripu nisam nikada imala. Tijelo me bolilo do očaja, temperatura drmala danima, noću nisam spavala, a danju sam molila boga da mi se temperatura ne vrati. Imala sam ludu sreću. Samo 4 dana fibre. I to četiri dana iz pakla. Da još jednu noć nisam spavala, mislim da se nikad ne bih riješila očaja koji bi me spopao. Jedva sam živa ostala. Otprilike 5 tjedana nakon prvih simptoma, nisam se osjećala sasvim svoja.

Razbolila sam se u vrijeme praznika, pa nisam nikome ukrala vrijeme, i bili smo doma, nas troje, u samoizolaciji, u uvjetima koje normalno ne bi nikada doživjeli. I to je rezultiralo nečim što obično ne bi radili: čitali smo knjige zajedno na kauču, i igrali remi i briškulu.

ZAVIST

Lako je biti filozof iz glave, dijeliti svoje misli i zamisli. Dijeliti svoje iskustveno znanje je nešto drugo. Podijeliti s drugima najcrnje dijelove svoje duše – je nešto sasvim deseto.

Osjećaj koji me u zadnje vrijeme nije dao spavati je jedan od smrtnih grijeha: zavist. Osjećaj da mi je netko drugi uzeo sve što zapravo pripada meni. I osjećaj bespomoćnosti da „uzmem“ ono što mi pripada. Najviše me muči: imam li ja sada pravo osjećati zavist? Imam li pravo osjećati animozitet prema drugom živom biću? Ako mene netko ometa, imam li ja pravo biti ljuta? Ključna stavka: ja, meni.

Prvi korak je bio: priznati sama sebi da sam zavisna, da gajim osjećaje ljutnje, čak i mržnje prema drugoj osobi. Drugi korak je bio izgovoriti na glas da osjećam sve to. Čim sam izgovorila što osjećam, istovremeno sam osjetila da me više od tih osjećaja, muči to što osjećam ogromnu krivnju što imam te osjećaje. Pitala sam se da li na neki način povrjeđujem tu osobu svojim mislima i osjećajima?

Sva sreća na ovom divnom svemiru koji mi je pružio jedno za drugim, olakšanje za olakšanjem. Blaženi svemir, s blaženim ljudima u njemu koji dođu točno kad treba i kažu točno što treba.

Prvo mi je rečeno: „Ovo je sada tvoj život! Možda je teško, ali to je ono što sada imaš.“ (PRIHVAĆANJE). Od sebi najbliže osobe dobila sam: „Tu sam za tebe“ (PODRŠKA). Zatim „to što osjećaš je sasvim prirodno“ (RAZUMIJEVANJE). Zatim kako dalje: „Pokloni se osobi na koju si zavisna“, blagoslovi je, voli je (TEHNIKA). I na kraju: budi zahvalna na situaciji, iskopaj što je to na čemu možeš biti zahvalna (OSJETI PROMJENU).

Jesam li zauvijek oslobođena zavisti? Ne bih rekla. Jesam li došla do vrhunca ili ponora niza teških ružnih osjećaja? Jesam. Jesam li dobila potrebnu podršku od svemira da se osjećaji otpuste? Jesam. BOGU HVALA.